Što je to dan državnosti ili dan neovisnosti? U ozbiljnim državama – zna se. U revolucionarnoj Francuskoj to je 14. srpnja, obljetnica pada Bastilje u Francuskoj revoluciji 1789., koja se smatra temeljem Francuske Republike. Podrazumijeva slavlje u cijeloj državi, ponos i zastave, uz obvezatnu vojnu paradu na Champs Élysées. Ne smeta ni danas Francuzima što je rođendan Republike bio prilično krvav.
Dan državnosti 30. svibnja sadržavao je i volju naroda i višestranačku demokraciju kao vrijednosti. Vraćati ga danas, kad je politički inženjering eliminirao volju naroda iz politike, kad, zapravo, živimo glumljeno višestranačje, znači – rugati se temeljnim demokratskim vrijednostima
U SAD-u, imigrantskom ‘melting potu‘, državi koja u svom sadržaju ima raspon od robovlasništva i rasne diskriminacije do lučonoše demokracije i slobode u svijetu te (koliko znam, jedinoj) državi koja u ustavu ima obvezu osigurati uvjete za sreću svojih državljana, također se dobro zna – to je 4. srpnja, Fourth of July, dan neovisnosti od britanske krune, dan kad je i danas iznimno polarizirana Amerika uglavnom ujedinjena u slavlju i ponosu.
Čak i u suzdržanoj i poviješću bremenitoj Njemačkoj – zna se. Kao dan državnosti obilježava se dan ponovnoga njemačkog ujedinjenja, 3. listopada 1990., kojim je zapečaćen raspad bivšega sovjetskog komunističkog bloka u Europi.
Kroz prizmu pobjednika i poraženih
A što je u Hrvatskoj Dan državnosti? Kako kada. I uglavnom se ne zna. Prvih se godina hrvatske državnosti znalo – bio je to 30. svibnja, dan kad je konstituiranjem višestranačkoga sabora 1990. ukinut 45-godišnji jednostranački sustav unutar komunističke Jugoslavije.
Dan je imao logiku državnosti: nova je država započinjala svoj put voljom naroda, u obnovljenom stranačkom pluralizmu kao preduvjetu demokracije. Ali tadašnja je oporba tumačila da je izbor Dana državnosti loš jer obilježava dolazak HDZ-a na vlast. Vjerujem da je to zaista tako i vidjela. Jer u Hrvatskoj do danas nije razvijena kultura višestranačke demokracije; ona se do danas ne razumije kao vrijednost po sebi, kao okvir za političko nadmetanje, nego se sve gleda kroz prizmu pobjednika i poraženih.
I onda se 2000., nakon dolaska na vlast oporbene koalicije predvođene SDP-om, prionulo (i) na promjenu Dana državnosti. Kreativni direktor operacije bio je istaknuti član liberala dr. Ivo Škrabalo prema čijoj je kreaciji Dan državnosti i zamijenjen novim i dodanim mu Danom neovisnosti.
Zapravo je napravljena zbrka u nacionalnim blagdanima, što je bio doprinos zbrci u vezi s identitetom države. Koliko je poznato, i sâm je dr. Škrabalo poslije bio kritičan prema svojim blagdanskim kreacijama. No Dan državnosti postao je i do danas ostao 25. lipnja, dan kad je 1991. Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti od Jugoslavije. Datum Deklaracije diktirala je Slovenija čije je vodstvo (Kučan – Drnovšek) imalo dogovor sa Slobodanom Miloševićem o neometanom izlasku iz tadašnje Jugoslavije. I uistinu, nakon petodnevnog operetnog rata Slovenija je dobila srpsku dopusnicu za izlazak. Za Hrvatsku je tek počela bitka za državu.
Sad imamo Škrabalov Dan državnosti
Ali i taj često kolokvijalno nazivan Škrabalov Dan državnosti, koji i danas obilježavamo, zaista ima svoju logiku – u Deklaraciji o neovisnosti. Potpuna je besmislica pak i zbunjujući praznik (također Škrabalov) Dan neovisnosti, 8. listopada. Naime, to je dan kad je Hrvatski sabor samo učinio operativnom Deklaraciju o neovisnosti, nakon moratorija na provedbu koji je nametnula neka ‘europska trojka‘ izgubljena u ratnim događajima u ljeto 1991. I zato uglavnom nitko i ne zna što je to Dan neovisnosti, nego samo misli kako ga spojiti s prethodnim ili sljedećim vikendom.
SDP-ova koalicija zamijenila je 30. svibnja novim Danom državnosti i još dodala Dan neovisnosti. Zapravo je napravljena zbrka u nacionalnim blagdanima, što je bio doprinos zbrci u vezi s identitetom države
No Dan državnosti 25. lipnja jest zaživio iako za razliku od ozbiljnih država većina puka ne zna baš točno što se obilježava. Ali nije to krivnja puka. A onda je, prije nekoliko tjedana, u predizbornoj kampanji nacionalno razbuđeni Andrej Plenković iznenada najavio da će se opet mijenjati Dan državnosti. Vratiti se na 30. svibnja. Nadam se da neće. Ne zato što imam nešto protiv 30. svibnja.
Već zato što sam protiv politikantskih igara s državnim blagdanima ako u toj promjeni nema promjene sadržaja. Dan državnosti 30. svibnja sadržavao je i volju naroda i višestranačku demokraciju kao vrijednosti. Vraćati ga danas, kad je politički inženjering eliminirao volju naroda iz politike, kad, zapravo, živimo glumljeno višestranačje, znači – rugati se temeljnim demokratskim vrijednostima.
Zato, u dvojbi između Tuđmanova i Škrabalova Dana državnosti – danas sam za Škrabala. Povratak Tuđmanova imao bi smisla da se prije toga dogode promjene u politici, u odnosu prema demokraciji i državi. A to zasad nije na vidiku.