Krajem lipnja objavili smo tekst Željka Garače o tome zašto liječnicima treba povećati plaće za 50 posto, a sada ga ponovno objavljujemo s obzirom na zahtjeve liječnika i medicinskih sestara koji od države traže povećanje plaće od barem 4 posto.
Prije nekoliko tjedana, gotovo kao prijelomna vijest, pojavila se informacija da su Rumunji odlučili udvostručiti plaće liječnika u idućih pet godina, a počeli su s povećanjem od pedeset posto. Obuhvaćene su i medicinske sestre te još neka zanimanja, ali ih u nastavku zbog jednostavnosti teksta neću spominjati.
Povećanje primanja liječnika za pedeset posto značilo bi porast proračunskih rashoda za 2,4 milijarde kuna na godinu. No država bi porezima većinu toga vratila već u prvoj godini, a u petogodišnjem razdoblju na uloženih 12 milijardi kuna vratilo bi joj se 15 milijardi
Osnovni razlog za odluku o drastičnom povećanju plaća rješavanje je problema odlaska liječnika u zapadne zemlje, prije svega zbog većih plaća. Hrvatska dijeli isti problem, ali ne i način rješavanja. Naša politika rješenje vidi u strukturnim reformama i štednji. Ja ću se pak pozabaviti mogućim makroekonomskim učincima slične mjere u Hrvatskoj.
Kokoš ili jaje?
Komentari naših vodećih ekonomista na spomenutu vijest bili su vrlo kritični, od toga da je riječ o neodgovornosti, neodrživosti, krupnoj pogrešci i sličnome. Nije izostala ni ocjena da je riječ o populizmu.
Čudim se što nitko nije spomenuo suverenizam. S obzirom na to da ja mislim drugačije, da su Rumunji povukli pravi potez aktivne ekonomske politike, otvaram javnu polemiku. Naklonost rumunjskoj ekonomskoj politici dodatno pojačavaju moja stajališta o prijašnjim mjerama ekonomske politike koje je u posljednjih deset godina provodila Rumunjska, a koje su vrlo slične onima koje sam svojedobno predlagao za brzi izlazak Hrvatske iz prethodne krize.
Prvi je preduvjet za tu mjeru da se ne bojimo deficita. Rumunji se ne boje. Ne boje se ni negodovanja EK-a, MMF-a i SB-a. Deficit će držati unutar dopuštenih tri posto. Nije ih briga ni za euro
Spomenuo bih samo tri ključne, od sretnih trinaest, i jednu dodatnu nakon izlaska iz krize. To su bile simultane mjere brze deprecijacije kune, praktično devalvacije, smanjenje poreznog opterećena te povećanje novčane mase. Nakon izlaska iz krize predlagao sam povećanje plaća u javnim službama. Sve to učinili su Rumunji. Možda je upravo to razlog zašto imaju veće stope gospodarskog rasta od nas, zašto su nas pretekli i ubrzano odmiču.
Za ovu bih prigodu analizirao što bi se dogodilo da Hrvatska odluči povećati plaće svojim liječnicima. Šturo iznesen prijedlog doživio bi iste komentare kao i vijest o tome što se dogodilo u Rumunjskoj, vjerojatno i gore jer za Rumunjsku su iznesene i neke olakotne okolnosti kao što su visoke stope rasta i mali javni dug. Ipak bismo se trebali zapitati što je prije, kokoš ili jaje?
Teorijski gledano, riječ je o deficitarnom financiranju države. Ovo je sigurno jedna kontroverzna ekonomska tema nasuprot politici uravnoteženog proračuna i vođenju države po načelu kućanstva. Objektivni problem s deficitarnim financiranjem države jest taj što nosi neke rizike.
Uspjeh ovisi o nizu faktora: visini deficita, trošku njegova financiranja, poreznom sustavu, ali prije svega o strukturi državne potrošnje. Stoga se ne može izreći opće stajalište je li to općenito dobro ili nije. Svaki oblik državne potrošnje financiran deficitom traži zasebnu analizu. Tako je i u ovom slučaju povećanja liječničkih plaća.
Svi će dobiti više
Uvijek volim svoja stajališta argumentirati konkretnim brojkama, tako da je i kritičarima lakše osporavati moje analize. Neka je 2018. bazna godina. Ugrubo pretpostavimo da u Hrvatskoj imamo dvadesetak tisuća liječnika i da su njihova prosječna mjesečna primanja rashod državnog proračuna od dvadeset tisuća kuna po liječniku.
Za godinu dana ‘trošak‘ tih plaća iznosi ukupno 4,8 milijardi kuna. Povećanje primanja liječnika za pedeset posto značilo bi povećanje proračunskih rashoda za dvjesto milijuna kuna na mjesec ili 2,4 milijarde kuna na godinu i tako svake iduće godine.
Ljubitelji uravnoteženog proračuna i proračunskog suficita odmah će upitati komu taj novac uzeti. Nikomu! Na kraju će svi dobiti više. Je li to moguće? Moja analiza pokazuje da jest. Prvi je preduvjet da se ne bojimo deficita. Rumunji se ne boje. Ne boje se ni negodovanja EK-a, MMF-a i SB-a. Deficit će držati unutar dopuštenih tri posto.
Nije ih briga ni za euro. Ako sada promatramo proračun konsolidirane države u Hrvatskoj, deficit zbog ove mjere na prvi bi pogled bio 0,63 posto BDP-a, ali samo na prvi pogled. Da je riječ o kućanstvu ili poduzeću, to bi bilo istina, ali nacionalna ekonomija nije ni kućanstvo ni poduzeće. Razlika je u multiplikatorima fiskalne potrošnje.
Državna potrošnja uvijek generira dodatni BDP i proračunske prihode, a to se ocjenjuje multiplikatorom. U vezi s njegovom vrijednosti u Hrvatskoj su postojala, a djelomično još postoje, različita, zapravo suprotna mišljenja. Mnogi su čak tvrdili da je njegova vrijednost negativna.
Uvijek sam tvrdio da je njegova vrijednost veća od jedan, a za neke oblike državne potrošnje čak oko dva. No ovdje se neću unaprijed pozvati na neku određenu vrijednost multiplikatora, već ću slijediti ekonomske tokove i njihove posljedice, posebice njihov utjecaj na proračunski deficit/suficit konsolidirane države i BDP.
Čisti povrat za četiri godine
U prvoj godini porast primanja liječnika povećat će BDP za oko 0,9 posto, 0,63 direktno i 0,27 preko multiplikatora. Strahovi su pak na strani deficita, a tu je iznenađenje.
Deficit neće biti 2,4 milijarde kuna, već 0,75 milijardi. Za tu razinu plaća, zapravo na dio koji je povećanje, u skladu s poreznim sustavom, država će odmah uprihoditi više od 50 posto bruto iznosa putem doprinosa i poreza na dohodak te prireza.
To je više od prosjeka jer ovdje nema poreznih olakšica i sve upada u porezni razred koji se oporezuje prema stopi od 24 posto poreza na dohodak. To vrijedi za liječnike u Splitu. U Zagrebu će im država uzeti nešto više, a u Gospiću malo manje pa je Split dobar za određivanje prosjeka.
Ljubitelji uravnoteženog proračuna i proračunskog suficita odmah će upitati komu uzeti taj novac. Nikomu! Na kraju će svi dobiti više. Je li to moguće? Moja analiza pokazuje da jest
Od ukupnog bruto povećanja mase liječničkih plaća za potrošnju će ostati oko 1,2 milijarde kuna na godinu. Država će pritom putem PDV-a i trošarina uzeti daljnjih 22 posto ili oko 264 milijuna kuna. Uz sklonost uvozu pri potrošnji od 37 posto ostatak će se pretočiti u nečije dohotke, njihovu potrošnju, novo zapošljavanje i tako dalje te će do kraja godine država uprihoditi ukupno dodatnih 1,65 milijardi kuna.
U drugoj godini deficit će se nestati jer će se do polovine godine dodatni porezni prihodi izjednačiti s mjesečnim povećanjem mase liječničkih plaća te će ga do kraja godine i nadmašiti. Tijekom četvrte godine suficiti će pokriti sve prijašnje deficite.
Ima besplatnog ručka
U petogodišnjem razdoblju ostvario bi se kumulativni rast BDP-a od gotovo dva posto, što je više od dodatnih 25 milijardi kuna ukupno te ukupni suficit od oko tri milijarde kuna.
Liječnici su dobili 12 milijardi kuna, ali svi su dobili dodatnih 13 milijardi kuna. Nikomu nije ništa oduzeto. Uočljivi pozitivni učinci javljat će se i u idućih pet godina i dodatni BDP će se popeti na oko 68 milijardi kuna.
Suficit u petoj godini od tri milijarde kuna bilo bi bolje iskoristiti za neki drugi fiskalni poticaj ili smanjenje poreznog opterećenja nego se njime hvaliti. S obzirom na kratko razdoblje deficita, trošak financiranja praktično je zanemariv.
Točno je da će se privremeno povećati javni dug, ali će se unatoč tomu udio javnog duga u BDP-u smanjiti. Na temelju ove analize slijedi da je u ovom slučaju fiskalni multiplikator iznad dva. Je li? Ima li besplatnog ručka? Je li ovo perpetuum mobile? Bez obzira na sve, ipak je najskuplji liječnik onaj kojeg nema.