Nedavno sam bio u Montrealu na konferenciji Oaklinsa, organizacije čiji smo članovi od 2014. Ovaj su put naši stručnjaci za avioindustriju doveli vrhunske goste koji su u sklopu uvodne teme održali zanimljive prezentacije i dinamičan okrugli stol. U obilju zanimljivosti posebno me se dojmila prezentacija Suzanne Benoit, predsjednice Aero Montreala, neprofitne organizacije, odnosno klastera proizvođača avioopreme na širem području Montreala, u pokrajini Quebec. Nakon prezentacije iskoristio sam priliku za dulji razgovor s njom i saznao detalje koji su me impresionirali.
>>> SAP User Group Airport: Zračne luke lete u budućnost
U prstenu od 30 kilometara oko Montreala razvilo se 250 poduzeća specijaliziranih za avioindustriju, od kojih su najzvučnija imena proizvođač aviona Bombardier, vodeći svjetski proizvođač avionskih simulatora CEA, proizvođači avionskih motora Pratt&Whitney i Rolls-Royce te proizvođač helikoptera Bell. Prva su dva poduzeća domaća, a ostala tri razvojno- proizvodni pogoni stranih poduzeća. Popis oni koji tek dolaze također je velik, a predvodi ih Airbus s pogonom za proizvodnju dijelova i istraživačko-razvojnim centrom. Inspirativna je bila i razvojna priča CEA-e, koja danas drži 75 posto svjetskog tržišta simulatora na kojima se obučavaju civilni i vojni piloti. Trenutačna narudžba aviona u svijetu iznosi 500 milijardi dolara. Na svakih dvadeset aviona potreban je jedan simulator, a zbog sve veće potražnje za avionima manjka pilota, na čemu CEA dodatno profitira jer se povećava i potražnja za uslugom njihove obuke. Kako se i zašto ta visokotehnološka industrija uspješno razvila upravo u Montrealu i oko njega?
Ljepilo za industriju
Aero Montreal jedan je od najvećih i najuspješnijih svjetskih klastera u branši. Regionalna vlada Quebeca osnovala ga je i na svaki privatni dolar dodaje jedan državni. Danas članice klastera ostvaruju prihod od 15 milijardi dolara i zapošljavaju više od 40.000 ljudi.
Gospođa Benoit to mi objašnjava na primjeru uloge Aero Montreala koji je na inicijativu vodećih poduzeća iz aviobranše osnovala regionalna vlada Quebeca, koja i financira njegovo poslovanje. Osnovna je Aerova uloga, iako ima samo 15 zaposlenih, biti ljepilo za avioindustriju. On mobilizira članove klastera, koordinira osiguranje novca za istraživanje i razvoj novih tehnologija, potiče interakciju članica klastera, osigurava suradnju s gradskom, regionalnom i federalnom vladom. Preuzeo je komunikaciju sa školama i fakultetima, organizaciju prakse za najbolje studente u članicama. Nadalje, usklađuje programe s upravama inženjerskih fakulteta, Vladi iznosi buduće potrebe za radnom snagom i aktivno utječe na imigracijsku politiku. Industrija je fokusirana na budućnost pa stručnjaci anticipiraju što će kupcima trebati za deset godina.
>>> Jung Sky: Hrvatska dobro pozicionirana kao avio destinacija
Vlada Quebeca u financiranju razvojnih projekata na svaki dolar koji dâ industrija parira dodatnim dolarom, a sav administrativni posao obavlja Aero Montreal, pa industrija ostaje fokusirana na stručni dio. Rezultati su fascinantni: Montreal je postao treći najveći avioindustrijski klaster (nakon Seattlea i Toulousea) koji zapošljava više od 40 tisuća ljudi i čije članice ostvaruju prihode od 15 milijardi dolara. Klaster pokriva sve segmente industrije, od istraživačko- razvojnog, projektiranja, proizvodnje dijelova do finalizacije i održavanja. Po uzoru na Aero Montreal u Quebecu je niknulo još deset klastera drugih industrija, a Montreal ubrzano ulaže i u centar za razvoj umjetne inteligencije.
Usporedba s Hrvatskom
U Kanadi i uspješni angažiraju konzultante, a kod nas se prema formuli 1 kg mozga = 2 eura bura diže i kad ih angažiramo za spašavanje davljenika koji prijeti potopom cijeloga gospodarstva.
Osim što su me se mnoge spoznaje snažno dojmile, sve viđeno nagnalo me na usporedbu s domaćom scenom, pri čemu su se uz ono vječno pitanje – zašto drugi mogu, a mi ne možemo – otvorila i mnoga druga, od banalnog pitanja na koliko bi ljudi nabubrio neki naš ‘Aero Zagreb‘ do složenijih tema, poput uvoza radne snage i imigracijske politike, utjecaja na školske programe, što su kod nas ekskluzivno politička pitanja, a kod njih ekonomska; zatim, kako Kanada, po površini druga najveća zemlja svijeta, ima samo 13 regija, a mi 21, pa sve do pitanja zašto kod njih i uspješni poput avioklastera angažiraju konzultante s kojima rade na daljnjem unaprjeđivanju strategije, a kod nas se prema formuli 1 kg mozga = 2 eura bura diže i kad ih angažiramo za spašavanje davljenika koji prijeti potopom cijeloga gospodarstva. Dio odgovora na ta pitanja, kao i na pitanje zašto Zagreb nema uspješan visokotehnološki klaster, krije se u informaciji koju mi je iznijela gđa Benoit da je montrealski gradonačelnik studirao na Harvardu s Michaelom Porterom. Kakvo društvo alumnija, takve i ideje. I kod njih i kod nas.
Autor: Željko Perić