LNG na Krku, Pelješki most, Jadransko-jonski plinovod, pa čak i silne milijarde eura u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Sve je to rezultat aktivnog zagovaranja hrvatskih interesa u Bruxellesu, odnosno lobiranja. No lobiranje, barem kad ga promatramo iz svoje, hrvatske perspektive, ima loš predznak. Poistovjećuje se s korupcijom i drugim nečasnim radnjama, a razlog je jednostavan – nema regulacije. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u EU-u koje nemaju zakon o lobiranju, a u Europskoj uniji ta je vrsta ‘zagovaranja interesa‘ strogo regulirana i vrlo transparentna. Toliko da svaki lobist ne samo da mora biti registriran u EU registru transparentnosti, nego i svaki njegov ili njezin (ili njihov) sastanak s predstavnicima izvršne vlasti u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji ili Europskom vijeću mora biti zabilježen i javno objavljen. No, budimo realni, čak ni to ne znači da se katkad nekome u EU-u namjerno ili nenamjerno ne ‘potkrade‘ greška u koracima. Jedna od posljednjih takvih afera bio je Qatargate, kad je grčka eurozastupnica i bivša potpredsjednica Europskog parlamenta Eva Kaili uhićena jer su joj ispod madraca njezina sina istražitelji našli više od 150 tisuća eura u gotovini, navodno da bi promicala demokratske i društvene vrednote katarskog društva uoči Svjetskoga nogometnog prvenstva.
Ne prepoznajemo svoje adute
Da je Bruxelles postao jedan od najvažnijih globalnih centara za lobiste, više ne treba nikome crtati. Nakon Washingtona, koji je godinama bio lobistički centar svijeta, Bruxelles je, kao političko središte Europske unije, postao centralno mjesto za lobističke aktivnosti s ove strane Atlantika. I ne čudi, zakoni koji se u njemu donose ne tiču se samo poslovanja svih poslovnih subjekata u Uniji, već i šire. Tim više što se zakoni koji se u posljednje vrijeme donose uglavnom moraju izravno implementirati u zakonodavstva država članica, što znači da se i ono što se prije lobiralo u manjim središtima sad ipak zagovara na licu mjesta.
Poznato je već da najveće svjetske tehnološke tvrtke poput Mete, Googlea, Microsofta i Tesle odavno imaju urede za svoje lobiste vrlo, vrlo blizu i Europskom parlamentu i Europskoj komisiji, a navodno su se nedavno u jedan poprilično velik poslovni prostor na nekoliko metara od jednih i drugih uselili lobisti tvrtke OpenAI, koja stoji iza ChatGPT-ja. To ne čudi ako se uzme u obzir da se do kraja godine mora donijeti AI Act, zakon o umjetnoj inteligenciji koji bi trebao regulirati tu tehnologiju na tlu cijelog EU-a. Osim američkih tehnoloških tvrtki, u Bruxellesu lobiraju i kineske kompanije, indijske, turske, marokanske i druge globalne kompanije iz svih dijelova svijeta. Svi na koje EU zakonodavstvo može utjecati izravno ili neizravno. Naravno, u registru lobista je najviše onih koji zagovaraju interese europskih tvrtki i udruženja od poslodavaca preko raznih industrija do sindikata, sportskih saveza, sveučilišta, pa čak i udruga civilnog društva. A to znači da se ne lobira samo za zakone, lobira se i za političke prioritete, sadržaje fondova i buduće strateške dokumente koje možda nitko ne bi ni smislio da nema lobista…
U Bruxellesu, ako pitate ljude iz lobističkih krugova, ali i hrvatske eurozastupnike, najmanje od svih lobiraju tvrtke iz Hrvatske. Kao da svijest o tome što se sve može ispregovarati i kako se sve vlastiti interes, odnosno interes nekog poslovnog subjekta ili neke zajednice, može zagovarati ne postoji. I uvijek se ističe primjer Slovenije, koja je postala europski blockchain hub zahvaljujući aktivnom lobiranju, a mi svoje adute kao da i ne prepoznajemo.
– Ako ćemo iskreno, otkako sam zastupnik u Europskom parlamentu, sa mnom nije kontaktirao velik broj hrvatskih tvrtki kako bih im pomogao na ovaj ili onaj način. Čak bih rekao da sam očekivao veći angažman naših poslovnih subjekata, više susreta s gospodarstvenicima iz Hrvatske na temelju kojih bih pokušao zagovarati neke njihove interese ili ideje, to više jer sam i sâm bio na meti lobista drugih zemalja i tuđih industrija – rekao je hrvatski eurozastupnik Valter Flego. On pak kaže da lobira sâm i da je baš pogurao istarsku prugu kako bi našla svoje mjesto na listi europskih željezničkih koridora, što je velik uspjeh ako prijedlog prođe.
Ubojica industrije
Brojne sastanke sa stranim industrijskim lobistima odradila je i Biljana Borzan, posebice jer je odbor kojim predsjeda, Odbor za zaštitu potrošača i unutarnje tržište Europskog parlamenta, zabranio ugrađene kvarove i programirano zastarijevanje proizvoda. Zbog nove regulative, koju parlament tek treba izglasati, Borzan su, kaže, prozvali ‘ubojicom industrije‘.
– Gadno sam stala na žulj onima koji profitiraju od toga da se proizvodi prijevremeno kvare i bacaju, pa su proteklih mjeseci intenzivno lobirali kod mene da se ta pravila razvodne i oslabe. No, moj je posao da ih u tome spriječim, da ispunim obećanja koja sam dala građanima na početku mandata i učinit ću sve u svojoj moći da tako i bude – poručila je Borzan, koja očito lobira za građane.
Za europske parlamentarce, članove raznih odbora, izvjestitelje i svu silu europskih dužnosnika i pobočnika najnormalnija je stvar na svijetu saslušati drugu stranu, odnosno čuti što lobist neke grupacije ima za reći kao protuargument nekom njihovom prijedlogu. Uostalom, čuti na koji način neki prijedlog zakona, direktive i strateškog dokumenta vidi primjerice realni sektor, od presudne je važnosti za funkcioniranje Europske unije. Svaka odluka koju donosi neka EU institucija najčešće je lobirana mjesecima. Isto tako, za njih je normalno lobirati i za svoje interese, interese svog biračkog tijela, povezivati se unutar parlamenta i gurati svoju lobističku ideju do kraja. Zašto to onda ne radi samosvjesni realni sektor?
Ako je vjerovati podacima iz Registra transparentnosti pri Europskoj uniji, u Bruxellesu je akreditirano 13.366 lobista, a prema procjenama godišnji proračuni kreću im se i do pet milijardi eura. Na terenu ih je sigurno mnogo više, jer nemaju svi akreditaciju za Europski parlament, što se smatra svetim gralom lobiranja, budući da europarlamentarci izglasavaju zakone, premda se lobira i po Europskoj komisiji i u Europskom vijeću (u kojem su šefovi vlada i država, ali je ondje zaposlena sva sila tajnika i drugih suradnika koji rade izravno za premijere i do kojih je isto ‘isplativo‘ doći).
In-house hrvatski lobisti
Premda domaći eurozastupnici tvrde da su slabo u kontaktu s domaćim lobistima i zagovarateljima interesa domaće industrije, treba primijetiti da se unatrag pet godina znatno povećao broj agencija i pojedinaca na domaćoj lobističkoj sceni. To dosta govori o profesionalizaciji djelatnosti te o razvoju i zrelosti našeg tržišta. Sve je više i in-house lobista u pojedinim kompanijama. Članstvo u Europskoj uniji pomoglo je u tom razvoju. Drugim riječima, nakon deset godina članstva u EU-u budi se svijest o utjecaju Bruxellesa na nas kao državu članicu i na naše gospodarstvo. Pa je tako u EU registru transparentnosti osim Vlahović Grupe, Euronavigatora, MK poslovnih savjeta i Alpheus Public Affairsa navedeno i to da se u Bruxellesu lobira za Infobip, Mindsmiths, Rimac Technology, Project 3 Mobility, Končar, Prvo plinarsko društvo, Podravku, Aircash, Medikol Grupu, DOK-ING i još nekolicinu hrvatskih tvrtki. Neke od njih zastupaju baš specijalizirani lobisti koji rade isključivo za njih, tzv. in-house lobisti, a drugi angažiraju lobističke agencije, profesionalce.
A kako lobiranje ustvari iizgleda, tko lobira za što, kako i na koji način, pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju tjednika Lider.