Ideološke razlike između ljevice i desnice prilično se zaoštravaju na ekonomskome polju, posebno nakon intervjua zastupnice Radničke fronte Katarine Peović danom Lideru, koja je, među ostalim, pozvala na ukidanje privatnoga vlasništva, što je odjeknulo kao bomba u hrvatskome medijskom prostoru i djelomično dalo povod za ovaj intervju. Dakako, uz državu kao ekonomskog arbitra. U međuvremenu je i sama Vlada pogurala još više države predloživši državni model financiranja tvrtki prelijevanjem pet posto kapitala iz drugoga mirovinskog stupa u rizični fond (koji se tek treba osnovati) uz jamstvo države. Nakon svih pandemijsko-ratnih iskustava zbog kojih se utjecaj države raširio poput virusa, još ‘malo‘ države izazvalo je reakciju ekonomskih liberala, prije svega konzultanta i čestog medijskog analitičara Andreja Grubišića, koji uzvraća, kako kaže, empirijskim dokazima da jedino kapitalizam omogućuje bolji standard.
Prošlo je već neko vrijeme od intervjua Katarine Peović u Lideru, no njezine poruke mnoge još iritiraju. Koje i zašto?
– Te ideje dokazano ne daju rezultate, a vjerujem da će ih većina ljudi ignorirati. Socijalizam super zvuči, no njegov je jedini problem to što ima katastrofalne rezultate jer je fokusiran na taksativnu numeraciju željenih rezultata, a ne bavi se procesima. Kapitalizam se ne zamara taksativnom numeracijom poželjnih rezultata, nego potrebnih procesa, a rezultati su ono što iz njih proizlazi. Nisam sklon vjerovati da ljevičari imaju zločeste namjere, ali vrlo je malo diktatura koje nisu u svojoj početnoj, filozofskoj točki imale dobre namjere. Dakako, šteta je nanesena širokim masama, a oni koji su donosili odluke za široke mase ukidajući im mogućnost slobode izbora nisu snosili nikakve materijalne posljedice.
Privatno je vlasništvo postojalo i u socijalizmu, koja je logika ukinuti ga?
– Jest, postojalo je, ali kad govorimo o poduzetništvu, onda je to uglavnom bila razina kućne radinosti garažnoga tipa. Nikada niste mogli ostvariti sve svoje prirodne talente, volju, uloženi trud. Naime, od čega se sastoji poslovna prilika? To je kombinacija talenata, količine truda koji investirate i slobode djelovanja. Ako ste talentirani i trudite se, ali nemate slobodu djelovanja, onda nema ni prilike. Jedna od najboljih definicija moći kaže da moć nije ništa drugo nego mogućnost reduciranja opcija drugim ljudima.
Ljevica prije svega upozorava na najveću preraspodjelu dohotka u povijesti Hrvatske u korist države i poslodavaca. Udjel rada nikada nije bio manji, stoga to želi uravnotežiti.
– Slažem se u dijelu koji se odnosi na državu, ali hipoteza o poslodavcima iskrivljeni je pogled na ekonomiju. Naime, inheretna je pogreška mnogih da je ekonomija igra nultog zbroja, dakle da je jedini način da se nešto stekne taj da nekomu drugom to uzmete. Drugim riječima, da je uvijek riječ o kolaču fiksne veličine. Naime, produktivne poslovne aktivnosti povećavaju veličinu kolača, odnosno bogatstva, što mnogi ne vide. A razvoj u posljednjih dvjesto godina pokazuje da je preduvjet za napredak svih sudionika na slobodnome tržištu da drugi dionici također vide korist za sebe.
Dat ću vam primjer. Na svaki se biznis veže šest dionika. Biznis ne može biti uspješan u slobodnoj tržišnoj ekonomiji ako kupac nije zadovoljan. On ne kupuje zato što je prisiljen, nego zato što u tome vidi odgovarajuću korist. Dakle, to nije igra nultog zbroja jer kupac kupuje onda kad vidi da je granični trošak kojem je izložen manji od granične koristi koju dobiva. Istodobno, bilo čiji dobavljač ne bi opskrbljivao biznis svojim proizvodima da ne vidi interes u tome, dakle ni ono što je dobavljač isporučio nije igra nultog zbroja jer su obje strane na dobitku. Kreditor daje kredit i ostvaruje kamate, a da nije zadovoljan kamatama, ne bi plasirao kredit. Djelatnik radi zato što u tome vidi svoju korist. Naime, granična korist koju ima od količine investiranog vremena i fizičkog ili intelektualnog rada nadilazi granične troškove, inače bi, kao razumna osoba, iskoristio svaku bolju alternativu. Peta je interesna strana država, koja dobiva poreze, a šesta su na kraju vlasnici.
Dakle, svi koji sudjeluju u procesu kreiranja bogatstva u sustavu slobodnog tržišta u tome su bez prisile i radi ostvarenja vlastite ekonomske koristi. Stoga je pogrešno reći da se netko bogati na račun nekoga drugog u ‘nepoštenoj raspodjeli‘. Naposljetku, pogledajte koliko ljudi danas radi i kolika je ukupna masa plaća. Rekordna ili najmanja do sada? Dakle, vlasnicima ostaje neki dio tek nakon što su se namirili svi drugi. I to samo od onoga što je kreirano, a ne od onoga što je postojalo prije toga. A ljevičari kreću od pretpostavke da bogatstvo i vrijednost nastaju sami od sebe i da je samo pitanje takozvane pravedne raspodjele. Ne, ključno je pitanje kako stvoriti vrijednost i kako tih šest skupina participira u tom procesu.
Primjerice, Jeff Bezos iznimno je bogat zato što je stotinama milijuna svojih kupaca omogućio dobre i korisne stvari poput jeftine i dostupne knjige. Kao njegov kupac ne osjećam se oštećenim, a kamoli da mi je nešto uzeto; upravo suprotno. Nitko drugi nije mi ponudio bolji izvor kupnje knjiga. Njegovo je bogatstvo kreirano, a ne oduzeto od kupaca, dobavljača, djelatnika ili kreditora. Doduše, pravi su problem biznisi i skupine koji imaju političku protekciju, to je ono što se zove kroni-kapitalizam (crony capitalism; ortački). Mnogi ljudi koji kapitalizam smatraju lošim zapravo miješaju kapitalizam i kroni-kapitalizam. Država bi svojom arbitrarnom moći trebala štititi prirodna prava pojedinca, uključujući i zaštitu pojedinca od bilo kakve prisile drugih pojedinaca. Istodobno bi trebala osigurati jednaku priliku za sve, s time da jednaka prilika znači da nema nikakvih arbitrarnih zapreka države da se uključite u proces kreiranja bogatstva bez obzira na spol, religiju, boju kože...
Nažalost, politika u mnogočemu odabrane poduzetničke skupine stavlja u povlašteni položaj u odnosu na druge: subvencijama, poticajima, povlaštenim poreznim tretmanom, regulacijom koja otežava ulazak konkurencije itd. To je kroni-kapitalizam i to nema veze za slobodnim tržištem. Nadalje, s obzirom na to da jednaka pravila za sve ne znače nužno jednake rezultate za sve, ljevica je sklona arbitrarnim intervencijama utjecati na konačne rezultate kako bi smanjila ‘nejednakost‘. To je nemoguće napraviti a da dijelu populacije ne počnete ograničavati ekonomske slobode.
Na dulji rok, nažalost, nećete imati ni jednakost ni pravu ekonomsku slobodu. Jednakost je materijalnih rezultata među ljudima fikcija. Pa brat i sestra istih roditelja u jednakim uvjetima i s jednakim prilikama neće nužno imati jednake rezultate! Zato je važno osigurati jednaka pravila za sve i jednaku zaštitu prava za sve, a rezultati će biti ono što je ispravno. Manje se trebamo bojati velikog poduzetnika koji nema nikakve političke protekcije i povlastice u odnosu na druge, i koji nas zbog toga ni na što ne može prisiliti, nego običnog činovnika koji ima moć arbitriranja ili bilo kojeg poduzetnika koji je stekao neki oblik zaštite ili povlaštenog tretmana koji ne vrijedi za sve.
Međutim, ljevica upozorava da se u toj spojenoj krizi dogodilo da oni koji rade i stvaraju vrijednost imaju najmanje, a neravnoteža je i politički opasna, ne samo financijski.
– Država svojim djelovanjem izravno utječe na dionike ekonomskih procesa. Recimo, neumjerenim tiskanjem novca izazvana je inflacija, koja neke skupine pogađa više od drugih. Međutim, to nije ‘kriza slobodnog tržišta‘ jer se zna tko tiska novac. S druge strane, mnogi tržištu zamjeraju to što ga ne mogu oblikovati prema svojoj zamisli. Ali to nam je svima upravo najveća korist i najveća zaštita. Bez namirenja interesa kupaca, dobavljača, djelatnika, kreditora, države i vlasnika ne bi bilo ni jednoga biznisa. Ako netko misli da je u procesu stvaranja pridonio više i pri tome dobiva manje od onoga što je fer, država mu treba omogućiti slobodan prostor za suradnju s drugima ili da radi kao djelatnik negdje drugdje. Ne tako da mu nađe posao, nego da nema nikakve prisile da ostane u postojećem aranžmanu, odnosno da bez arbitrarnih zapreka ide za drugim koji smatra boljim za sebe. Stvarnost je takva da je ono čime dobavljači, djelatnici i kreditori pridonose u nekom poslovnom pothvatu za njih najčešće najbolja ekonomska alternativa s obzirom na druge prilike na tržištu koje uzimaju u obzir granične koristi od njihova proizvoda ili usluge. Istodobno je podjela na poslodavce i posloprimce umjetna, jer svi smo mi u višestrukim ulogama svakoga dana.
Čini se da EU od pandemije sve više skreće prema socijalizmu i da se vodi politika odricanja od standarda i načina na koji smo živjeli.
– U posljednjih deset godina vidjeli smo tiskanje novca, restrikcije tijekom COVID-a, snažnu državnu potrošnju, pokretanje ratova, što je izazvalo ‘krize‘, ali to nije kriza slobodnoga tržišta. Velika je prijetnja koncentracija arbitrarne moći u rukama maloga broja ljudi u birokraciji EU-a. Politika voli kreirati percepciju ‘krize‘ jer joj to velikim dijelom pomaže u objašnjenju ‘potrebe za djelovanjem države‘, koja je u mnogočemu kreatorica problema, a ne njegovo rješenje. Pitajte političare u Europskom parlamentu i tijelima EU-a bi li smanjili svoje plaće na razinu prosječne globalne plaće uime rješavanja ‘globalne krize‘ i kao ‘doprinos smanjenju nejednakosti‘?
Cijeli intervju pročitajte u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.