Ariana Vela vodeća je hrvatska konzultantica za fondove EU. Njezina tvrtka Avelant dosad je odradila više od 500 projekata, vrijednih više od pet milijardi eura. S takvim zaleđem ta poduzetnica koja upravo piše doktorsku disertaciju o tome koliko postojeći sustavi potpora zaista pomažu poduzetnicima u rastu njihove konkurentnosti relevantna je sugovornica o korištenju novca iz EU, pogotovo na početku godine u kojoj nam je na raspolaganju najviše programa i rekordan iznos sredstava. No početak razgovora usmjerila je aktualna smjena na čelu ministarstva mjerodavnoga za fondove Europske unije.
Kako gledate na smjenu ‘zbog nedostatka povjerenja‘ i hoće li se nešto promijeniti dolaskom Šime Erlića na mjesto Nataše Tramišak?
– Smjene ministara u ovom resoru predstavljaju modus operandi na koji smo svi navikli. Utoliko tu smjenu ne treba ni komentirati jer riječ je o gotovoj stvari. Međutim, nama u sektoru uvijek je važno da ministar ili ministrica imaju sluha za preporuke koje dajemo jer su one usmjerene na poboljšanja procedura i lakši pristup EU financiranju korisnicima. To je ono što očekujem od Erlića, a vrijeme će pokazati ima li on sluha i kapaciteta da naš EU brod odveze na odredište. EU fondovi su u tom smislu neumoljivi i lako je utvrditi koliko je koji ministar zaista uspješan.
U devet i pol godina povukli smo 8,55 milijardi eura iz ESIF fondova, što je 80 posto dodijeljenih sredstava, a s predujmom iz Nacionalnog programa oporavka i otpornosti (NPOO-a) državni proračun je u plusu za 68,23 milijarde kuna. To je milijarda eura na godinu. Malo ili mnogo?
– Ne sviđa mi se kad se sve te alokacije trpaju u istu vreću jer je onda nemoguće razaznati kolike su godišnje alokacije i koliko smo od toga iskoristili. Kad se u đuture stavljaju dvije financijske perspektive, pa još i jedan instrument kao što je NPOO, to je nepregledna slika. Bilo bi mnogo preciznije i transparentnije kad bismo odvojili financijske perspektive i kad bismo rekli kolika je alokacija 2014. – 2020., koliko je u kojoj godini planirano i koliko je od toga iskorišteno, odnosno naplaćeno pa certificirano. Onda bismo vidjeli gdje smo točno i koliki je zapravo taj decommitment, odnosno koliko toga smo morali ili ćemo morati vratiti. Osim toga, ne znamo ni za što su dani predujmovi iz NPOO-a, a problem je u tome što politika vrlo često prikazuje avans kao da je riječ o iskorištenim sredstvima. Ti avansi se zapravo ne odnose na iskoristivost, nego na novčani tok koji država ima, i još ne znamo koliko će se tog avansa potrošiti. Ipak, globalno, uzevši u obzir s čime se mi sve nosimo i kakvi su kapaciteti Hrvatske kao države, mislim da je 80 posto iskorištenosti alokacije dobro.
Ako je to stvarno 80 posto…
– To je uvjetnih 80 posto jer nemamo transparentne podatke i cijelu jasnu sliku. Šteta. S pravim pokazateljima mogli bismo bolje detektirati svoje prednosti, ali i nedostatke, i onda na tim nedostacima raditi i ispravljati ih, umjesto da ih se uporno skriva. A kad nemamo jasnu sliku, onda je svaki komentar isključivo političke prirode.
Koliki je u cijeloj priči uteg korupcije? Sve ide do samog vrha – s prstima u pekmezu uhvaćeni su potkraj 2021. i bivša resorna ministrica i prvi čovjek Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU (SAFU).
– Najprije ćemo vidjeti kako će ti kazneni postupci završiti. Ne možemo nikog osuditi prije nego bude stvarno osuđen. Tu moramo biti oprezni. Ali to je vrlo ružno. Svi mi u ovom sektoru podliježemo iznimno strogim procedurama i upravo ta tijela naše korisnike, a time i nas, kontroliraju i penaliziraju. I onda taj koji te penalizira radi stvari zbog kojih se mi – da smo ih napravili – ne bismo nikad više mogli prijaviti na EU fondove. To je katastrofa i sramotno za državu ako se dokaže da je istina. A što je motiv ministra da, ako je to istina, plaća privatnu večeru javnim novcem? Ako on sa svojih 40 – 45 godina postane ministar i nema novca za večeru, onda je pitanje treba li biti ministar. Mislim da je to sraz grabežljivosti, pretjerane samouvjerenosti i osobne identifikacije po logici ‘država – to sam ja‘.
Ove godine proračun se puni s rekordnih 20 posto sredstava iz EU, što će se polako početi smanjivati. Kako će Hrvatska za nekih pet do deset godina nadoknaditi ovogodišnjih proračunskih pet milijardi eura? Manji proračun ili veći porezi?
- Što će se događati globalno i u EU, to ne znamo. Ne znamo ni kako će izgledati Hrvatska. Gubimo broj stanovnika, zbog čega raste BDP per capita, pa neželjeno i nerealno ulazimo u višu razinu razvijenosti. To je vrlo složeno. Ali država će osjetiti taj gubitak. Vidjet ćemo koliko će alokacija iskoristiti, pa joj taj neiskorišteni novac neće nedostajati. Ali činjenica je da se javni sektor jako oslanja na fondove EU. Činjenica je i da nećemo moći iskoristiti sav novac koji nam je na raspolaganju. Tu će se događati zanimljiva transformacija i tranzicija. Ne mislim da za sedam-osam godina možemo potpuno kompenzirati fondove EU. Ako se pak nepovratno financiranje smanji, morat će se mnogo kvalitetnije planirati, pa će se odlučivati za investicije koje su doista potrebne.