U siječnju 2020., u osvit protupandemijskih mjera koje su trajno izmijenile lice globalne ekonomije, Europska je središnja banka kanila revidirati svoju politiku i ciljeve u smjeru poticanja inflacije – na željenih dva posto. Čelnica ESB-a Christine Lagarde izjavila je tada da će se revizijom pokušati postići stabilnost cijena, ali kroz rast inflacije.
Naime, unatoč višegodišnjem monetarnom popuštanju u razmjerima koji se ne pamte, ESB nije uspjela oživjeti inflaciju prema željenih 2 posto niti ubrzati tempo rasta. Ključno pitanje koje je tada kružilo hodnicima banke bilo je treba li tolerirati veću inflaciju kako bi se kompenzirao njezin dugotrajni podbačaj?
Uoči tadašnje formalne revizije okvira politike većina je guvernera zauzela stav da bi ESB umjesto ciljanja inflacije ‘blizu, ali ispod 2 posto‘ trebala ciljati simetričnu inflaciju. To znači da cilj treba biti fleksibilan, uz dogovor o tome u kojoj mjeri i/ili preko koje granice.
– Ne možemo jamčiti 2 posto ni odmah niti cijelo vrijeme – zborno su tada pjevali guverneri pokušavajući uzaludno potaknuti inflaciju i rast niskim, pa i negativnim kamatama.
Koji mjesec poslije svijet se okrenuo naglavce. Nikad viđenim tiskanjem novca inflacija se pretopila u dvoznamenkastu. A cilj je ostao – isti. Istih dva posto, samo samo u obrnutome smjeru. Doduše, i ovoga je puta cilj fleksibilniji, stopa smije plesati oko/ispod/iznad toga cilja. No, ključ je konvergencija prema tih magičnih dva posto. Pa, zašto baš dva posto? Što je u toj brojci tako posebno?
Alen Kovač, analitičar Erste banke, kaže kako već tradicionalno globalne centralne banke teže cilju inflacije od blizu 2 posto, što je razina za koju se smatra da osigurava relativnu razinu stabilnosti cijena.
– Ciljevi koji bi bili postavljeni ispod te razine povećali bi deflatorne rizike, pri čemu, suprotno mogućnosti agresivnijeg podizanja kamatnih stopa s ciljem borbe protiv visoke inflacije, nositelji monetarne politike imaju ograničenije setove alata na raspolaganju. Sredinom 2021. Europska središnja banka (ESB) je prvi put u gotovo 20 godina redizajnirala svoju strategiju ciljanja inflacije, upravo kao posljedicu desetljeće dugog razdoblja relativno niske stope inflacije.
Naime, do tada se inflacija ciljala blizu, ali ispod dva posto. Nova je strategija postavila cilj od točno dva posto, ali uz simetrične granice. Drugim riječima, inflacija ispod dva posto smatrala bi se jednako nepoželjnom kao i ona iznad toga cilja. Isto tako, toleriranje visoke inflacije, kako bi se ‘kompenziralo’ razdoblje niže inflacije nije dio strategije, dok stavljanje srednjega roka u fokus monetarne politike ESB-a sugerira i manji značaj privremenih šokova cijena, posebno onih izvan dosega monetarne politike, na njezino vođenje – tumači Kovač.
No, čini se da je cilj od točnih 2 posto (uz simetrične granice) više stvar arbitrarnoga dogovora nego li precizne matematičke analize. Kako nam kaže jedan analitičar, ta je stopa unutar EU i eurozone proglašena arbitrarno.
– U EU to je zapravo više stvar političkoga dogovora, a ne ekonomske teorije. Da nije tako svaka bi zemlja u EU vodila svoju politiku ciljane inflacije, što bi sigurno izazvalo prilični monetarni kaos, pa je tih dva posto nekakav konsenzus. No, ima ona i ekonomsku logiku, jer manje od toga vodi u deflaciju dok je dva posto taman da takvu inflaciju prihvate svi na tržištu – tvrtke imaju ‘push‘ koji im povećava potražnji i prodaju, sindikati mogu tražiti indeksaciju plaća koja vlasti neće biti prevelik uteg, a i poslodavcima odgovara takva razina, jer ne utječe previše na rast ulaznih troškova – precizira nam analitičar.
Više o tome zašto se inflacijski cilj zalijepio za točno dva posto pročitajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.