Hrvatska ne treba ćudorednu policiju i ‘moralne kartice‘, ali političari i javni dužnosnici koji skrivaju detalje iz biografije – pa i seksualnu orijentaciju – dolaze u opasnost da nakon otkrivanja tajne izgube povjerenje birača. Netransparentnost inaugurira i Vlada svojim kadrovskim odlukama
Pitanje privatnosti sudionika javnog prostora s vremena na vrijeme dođe u središte pozornosti, obično u situacijama kad je nekome privatnost povrijeđena. To se dogodilo i prošlog tjedna kad je medije obišla tvrdnja da je jedan političar gej. Ta izjava naišla je na praktički unisonu osudu: od političara slijeva do političara zdesna, od građana do pravnih stručnjaka specijaliziranih za medije. Slažem se s prevladavajućom tvrdnjom da nije posao predsjednika države denuncirati seksualnu orijentaciju novog ministra. Ali!
Postoji druga strana medalje. U hrvatskom javnom prostoru – a pogotovo u politici – netransparentnost političara kudikamo je veći problem od povremenog zadiranja u njihovu privatnost. S 40-ak godina novinarskog i uredničkog iskustva uvjeren sam da se granica privatnosti treba drastično pomaknuti onoga časa kad se netko kandidira za bilo koju političku, pa i javnu funkciju. Svaki birač mora znati komu će dati svoj glas – osobno ili putem stranke. Uostalom, upravo se političari poigravaju svojom privatnošću – od paradiranja u javnosti s obnaženim fotografijama u teretani isklesanog torza do pojavljivanja na izborima zajedno sa suprugama i ‘toplih ljudskih priča‘ iz obiteljskog života.
Za totalnu transparentnost
Naravno, nastoje sami dozirati i kontrolirati medijske objave, onda kad njima odgovara, a zaustaviti ih u slučajevima kad bi im to moglo ugroziti rejting. Pritom se valja prisjetiti pomame za cjepivom protiv COVID-19. Čim je cjepivo stiglo u Hrvatsku, deseci javnih dužnosnika i političara pohrlili su, skupa s članovima svojih obitelji, na cijepljenje preko reda (i preko veze). Neki od tekstova u kojima je to opisano pod političkim pritiskom povučeni su s interneta.
Kad se ugase kamere televizije ili glamuroznog časopisa, ‘uzoran obiteljski čovjek‘ zna pokazati pravu ćud. Liberal za javnost u četiri zida postaje obiteljski nasilnik. Deklariranog demokršćanina nauk Crkve ne sprječava da se upušta u izvanbračne veze usprkos bračnom zavjetu na vjernost ‘u sve dane života svoga‘. Isto tako, javno deklarirana ‘nulta tolerancija‘ prema korupciji dalje od očiju javnosti pretvara se u kumsko-rodijačku mrežu zajedničkih interesa i izigravanja natječaja javne nabave.
To je tip političara koji kao da je izašao iz pripovijetke Roberta Louisa Stevensona. I bez eksperimenta sa serumom koji bi ga trebao izliječiti od zlih nagona, naš uzorni javni Dr. Jekyll transformira se u izopačenoga privatnog Mr. Hydea. Zato se zauzimam za totalnu transparentnost političara, ne samo njihovih imovinskih kartica, premda je taj institut postigao velik napredak u javnoj kontroli politike i sprječavanju sukoba interesa.
Bez ćudoredne policije
Ne mislim da je potrebna ćudoredna policija ni ikakva ‘moralna kartica‘ po uzoru na imovinsku. Međutim, za birača nisu relevantne samo informacije o svjetonazoru kandidata koji traži glas na izborima te koliko je stručan i sposoban za poziciju za koju se natječe. Zanima ga i je li njegov kandidat inkasirao vrtoglavih dva milijuna eura dividende, kakvo mu je zdravstveno stanje i pati li od nekih bolesti koje bi mogle utjecati na to da ne odradi cijeli mandat ili na njegove prosudbe, tuče li ženu i djecu, pa i kakva je njegova seksualna opredijeljenost. Onaj tko traži glas na izborima, ne smije tajiti ništa, jer kad se tajna provali – gubi povjerenje. Baš kao i kad se otkrije da prima mito, da mulja s fondovima EU-a, sudjeluje u zapošljavanju preko veze…
Možda bi suvlasnik uspješne tvrtke dobio povjerenje većeg broja glasača, kao što bi i javno deklarirani gej dobio više glasova s ljevice. Uostalom, u Saboru je jedan deklarirani gej – član Socijaldemokrata – koji se ‘autao‘ prije nekoliko godina i vjerojatno će opet biti kandidat na parlamentarnim izborima. Možda je na desnom spektru malo kompliciranije. Pitanje je bi li HDZ-ov kandidat kao gej ovoga puta dobio više od 1300 preferencijskih glasova i hoće li ga stranka uopće kandidirati.
Vladina kadrovska igra skrivača
Strah od transparentnosti, namjerno ili ne, demonstrira i Vlada, praktički svakog tjedna u dijelovima sjednica zatvorenima za javnost, s kojih dolaze tek službena priopćenja. Tu se odlučuje i o svim imenovanjima. Međutim, i ovoj vladi, kao i svim prethodnima, kao da je dovoljno popuniti kadrovsku križaljku. Javnost ostaje uskraćena za to o komu je zapravo riječ. Tako je nedavno državnom tajnicom u Ministarstvu financija imenovana dr. sc. Tereza Rogić Lugarić. I to je sve. Tek guglanje otkriva da je riječ o predstojnici Katedre za financijsko pravo i financijsku znanost i voditeljici specijalističkoga poslijediplomskog studija Fiskalni sustav i fiskalna politika na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Minimum Vladine pristojnosti prema javnosti bila bi objava osnovnih podataka o imenovanim osobama. Tako je i Vice Oršulić postavljen na čelo HEP-a bez obrazloženja. Doduše, on je već godinu dana bio u Upravi, ali ni tada se nije doznalo ništa više od imena i prezimena. Novinari su sami morali otkrivati da je Oršulić HDZ-ovac iz Baške Vode, gdje je bio i predsjednik Općinskog vijeća, te da je bio direktor u HEP-u Proizvodnji.
U ta dva slučaja zaista nije bilo razloga za bilo kakvo tajenje biografskih podataka. No štura priopćenja o imenovanjima navode na sumnju da se na državne dužnosti postavljaju i nekompetentni ljudi, kojima su stranačka iskaznica i stega najveće kvalitete. Zato bi Vladina objava osnovnih podataka iz životopisa svih dužnosnika pri imenovanju bila velik korak prema transparentnosti i posljedično stručnosti.
Vladina igra skrivača s imenovanjima te skrivanje osobnih i financijskih podataka djelići su jedinstvenog puzzlea zvanog ‘poroci privatni, vrline javne‘. To je, naime, i naziv talijanskog filma snimanog u produkciji Jadran filma prije gotovo pola stoljeća, s gotovo pornografskim scenama orgija na dvoru cara Franje Josipa. Kao da se taj scenarij, možda u malo mekšoj verziji, ponavlja na suvremenoj domaćoj političkoj sceni.