‘;
Prepucavanja javnosti i struke o tome koju vrstu kapitalizma živimo najbrže je prekinuti uvidom u udjel države u ukupnome gospodarstvu. Iako je njezin utjecaj, među ostalim u sklopu proračunskih rashoda i javne nabave, znatno veći (godinama se procjene vrte oko 60 posto udjela u gospodarstvu), neloše je mjerilo broj poduzeća u državnome vlasništvu. Iako se broj tvrtki pod državnim skutima ne mijenja (godinama se vrti oko tisuću), trend je dobar: njihov se udjel u gospodarstvu smanjuje. Mjereno i prihodima od prodaje (u pet godina sa sedam na 5,3 posto) i brojem zaposlenih (s 10,2 na 9,2 posto) i novostvorenoj vrijednosti (s 12,4 na 8,8 posto).
Doduše, nije se to dogodilo zbog aktivne i (dobro)namjerne politike vlasti, nego zbog bujanja privatnoga sektora, posebno u posljednje tri-četiri godine. A u navali dobrih BDP-ovskih trendova nekako smo i zaboravili na vrstu kapitalizma s početka priče. Ortački (engl. crony) kapitalizam osvijestimo tek s vremena na vrijeme, od afere do afere, a u vremenu između medijskih potresa redovito zaboravimo zahtijevati reformu državnih poduzeća. Koja uporno izostaje. A za to je najmanje 13,5 milijardi eura razloga. Toliko naime iznose prihodi državnih poduzeća iz kojih politika crpi svoju stvarnu moć.
Sve je u tajmingu
Nitko, naravno, ne očekuje da će se moći itko odreći dobrovoljno. Srećom, članstva u raznim klubovima (NATO, EU, eurozona, Schengen...) odradila su reforme koje sami ni na samrtnoj postelji ne bismo odradili. Iduće nas godine naime očekuje učlanjenje u OECD, a za to opet treba malo zasukati rukave. I donijeti novi zakon o poduzećima u državnome vlasništvu koji bi nakon trideset godina preko koljena trebao prelomiti političko kadroviranje. Doduše, ekonomist Velimir Šonje napominje kako će zakonu pripomoći i nekoliko ‘vanjskih‘ okolnosti: kriteriji izvršenja NPOO-a; pritisci tržišta rada na kojemu nedostaje radnika i s kojega privatni poduzetnici sve glasnije traže da državni sektor prestane usisavati ponudu rada te da tehnološkim napretkom, produktivnošću i efikasnošću oslobodi skrivene viškove ponude rada; pritisci s financijskoga tržišta i mirovinskih fondova na Vladu da osigura dodatnu ponudu kvalitetnih dionica; pritisci korisnika na pojedina državna poduzeća da se napokon poboljša kvaliteta javnih usluga. Zakon očito ima sreće ili sve je u tajmingu.
Doduše, o njemu se govori već dulje od dvije godine (od svibnja 2022. kad je OECD-ovcima predočen njegov nacrt), više se čini da se mrcvari negoli piše, a od jesenas nema ni updatea. Znamo da će prema OECD-ovu zadatku ojačati uloga nadzornih odbora, koji danas više statiraju za neku naknadu nego što stvarno nadziru rad uprave i KPI-jeve. Elem, ti bi se članovi od iduće godine (zakon bi se trebao izglasati do kraja godine i biti na snazi od 1. siječnja 2025.) trebali birati na javnim natječajima ili iznimno s pomoću headhunting-agencija. Također, postojat će obveza izbora određenog broja neovisnih članova nadzornih odbora kako bi se jamčilo učinkovitije, odgovornije i objektivnije obavljanje njihova posla. Zakon bi regulirao i praksu autonomije nadzornih odbora da samostalno biraju članove uprave. Tako bi se prekinula praksa da Vlada prema političkome i podobnome ključu izravno imenuje uprave koje nemaju nikakvu praktičnu odgovornost. To su dvije ključne novotarije koje bi trebale prodrmati ortački sustav.
Cijeli članak pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.