‘;
Američko Sveučilište Stanford ima algoritam koji češlja znanstvene radove iz svih dijelova svijeta i na temelju procjene tko ima koliko radova, gdje su objavljeni, tko ih je citirao i slično svake godine objavljuje popis najcitiranijih svjetskih znanstvenika. Ako je suditi prema tom popisu, profesorica dr. sc. Đula Borozan s osječkog Ekonomskog fakulteta ubraja se u dva posto najcitiranijih svjetskih znanstvenika koja će o makroekoomskom okruženju i snalaženju u uvjetima rastućih globalnih rizika i neizvjesnosti govoriti na Lider Investu u Osijeku 16. svibnja. Prema ocjenama svojedobno je bila jedna od najboljih studentica toga fakulteta, a kad je došao trenutak da odluči hoće li karijeru početi u privatnom sektoru ili na fakultetu, odabrala je fakultet zbog znanstvenog rada. U njemu se usredotočila na makroekonomiju, koja joj je strast i koju predaje. Znanstvenim radom bavi se godinama, još od studentskih dana. Danas joj je u fokusu ekonomski rast koji se temelji na održivosti, ono za što mnogi vjeruju da jedno s drugim ne ide, no za profesoricu Borozan to je itekako važna tema za proučavanje. Skenirali smo s njome krvnu sliku hrvatske, ali i europske ekonomije te razgovarali o priznanju koje joj daje velik poticaj za daljnji rad i istraživanje.
– Lijepo je biti prepoznat i cijenjen u struci. Biti na popisu najcitiranijih znanstvenika u svijetu i dobiti Državnu godišnju nagradu za znanost uspjeh je i potvrda znanstvenog doprinosa i u hrvatskim i u svjetskim razmjerima. To je također potvrda kvalitete rada Ekonomskog fakulteta u Osijeku, koji nas sve podupire i potiče u znanstvenom radu i na kojem nastavljam istraživati ekonomske izazove s velikim interesom. Sve svoje spoznaje i dalje ću rado dijeliti s kolegama, a stečeno znanje nastaviti prenositi studentima – kaže.
Na što ste fokusirani u svome znanstvenom radu?
– U fokusu je moga znanstvenog interesa ekonomski rast. Istražujem ga iz perspektive njegovih pokretača i posljedica koje ima na ekonomiju i društvo. Ekonomski rast kojemu prethode razvoj znanosti, komercijalizacija znanstveno-tehnoloških dostignuća i povećanje produktivnosti rada omogućuje širi pristup resursima, uslugama i dobrima unaprjeđujući kvalitetu života i potičući napredak društva. Takav rast stvara nova radna mjesta, smanjuje nezaposlenost i siromaštvo te čini zemlju atraktivnijom za ulaganja i život, ali isto tako može rezultirati neracionalnim iskorištavanjem prirodnih resursa i onečišćenjem, što ugrožava okoliš i potiče klimatske promjene. Stoga je fokus mog istraživanja usmjeren na niskougljični ekonomski rast, onaj koji teži postizanju ekonomskog prosperiteta uz minimalnu emisiju stakleničkih plinova i smanjenje negativnog utjecaja na okoliš. Taj pristup ekonomskom rastu, ali i ekonomskom razvoju u širem smislu, teži održivom korištenju resursa i energetskoj učinkovitosti kako bi se ograničile ili smanjile emisije ugljikova dioksida i drugih štetnih plinova koji kumuju globalnom zatopljenju. To podrazumijeva ulaganje u obnovljive izvore energije, razvoj tehnologija s niskim emisijama CO2, povećanje energetske učinkovitosti te promicanje održive proizvodnje i potrošnje. Cilj je postići ekonomski progres i povećati kvalitetu života koji je u skladu sa zahtjevima zaštite okoliša i smanjenja utjecaja na klimatske promjene.
Održivost u teoriji izgleda kao dobro rješenje sve dok se ne sukobi s ekonomskom realnošću. Sad se preispituje i Europski zeleni plan. Treba li ipak redefinirati takav pristup ekonomiji i razvoju?
– Da, posebno bih istaknula sukob zbog planirane transformacije poljoprivrede u ekološki prihvatljivu smanjenjem upotrebe kemikalija, što je izazvalo prosvjede poljoprivrednika diljem EU-a. Oni upozoravaju na preambicioznost, preuranjenost i nepravednost takva plana i na štetne posljedice za produktivnost i konkurentnost poljoprivrede, posebno nakon što su je oslabili energetska kriza i uvoz poljoprivrednih proizvoda iz neeuropskih zemalja. Pokretanje rasprave o Europskome zelenom planu može biti korisno kako bi se izvukle pouke iz dosadašnje primjene i osigurala njegova relevantnost, a on sâm eventualno prilagodio novim izazovima, promjenama i prioritetima.
Mislite li da će Europa inzistirajući na održivosti izgubiti konkurentnost u odnosu na SAD i Kinu? Europska industrija ozbiljno je ugrožena u aktualnim geopolitičkim postavkama, a još je ograničavamo inzistirajući na održivim postavkama?
– Inzistiranje na zelenim politikama i održivosti nosi sa sobom niz ekonomskih troškova koji svakako smanjuju europske mogućnosti u utrci za što većim rastom, za što većim profitima i za što većom produktivnosti. Ne možemo ignorirati tu činjenicu. SAD o održivosti ne vodi računa kao EU, a to ima i svoju cijenu. Jedna od tih cijena povećana je upotreba pesticida u proizvodnji hrane, što izaziva bolesti koje opterećuju zdravstveni sustav, ali ondje to nije cijena koju plaća društvo, nego pojedinac. Ne znam trebamo li težiti takvim postavkama. Europa treba pronaći kompromis između konkurentnosti i održivosti i mislim da ide u tom smjeru. Jedan od takvih primjera europski je nuklearni sektor. Najprije smo ga okarakterizirali kao nepoželjnog, a danas se energija nastala u nuklearnim reaktorima smatra prihvatljivom i održivom ako se proizvodni modeli prilagode novim, rigoroznim standardima zaštite od havarija, koje jesu trošak, ali prihvatljiv i održiv. Promjene se događaju, kompromisi se već traže. Tranzicija prema održivosti nedvojbeno je ključna za osiguranje kvalitete života sadašnjih i budućih generacija. Međutim, na znanosti je, istraživanju i razvoju da ponude održiva rješenja koja će omogućiti stvaranje održivog društva i gospodarstva. Nažalost, nismo daleko odmaknuli na tom putu...
Što o hrvatskoj ekonomiji, inflaciji i mogućnosti za recesiju kaže profesorica Borozan, pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju tjednika Lider.