‘;
Kad je riječ o bojkotu trgovaca, rekao bih da moramo sagledati cijeli proizvodni lanac i razborito djelovati da bismo strukturno smanjili cijene. Primjerice, vidljivo je da, prema Eurostatu, uvozne cijene hrane u Hrvatskoj rastu brže od cijena domaćih proizvođača, što nameće važnost podizanja domaće proizvodnje hrane kako bi se skratili opskrbni lanci te smanjio utjecaj uvoznih cijena na ukupnu stopu inflacije
Iako je inflacija u Hrvatskoj prošla put od dvoznamenkastih iznosa do stabilnijih razina, pitanje cijena i dalje dominira javnim prostorom. Upravo smo zato s Goranom Šaravanjom, glavnim ekonomistom Hrvatske gospodarske komore, razgovarali o aktualnim inflacijskim izazovima, mogućnostima postizanja ciljanih stopa te utjecaju prošlogodišnjeg povećanja plaća na inflaciju. Dotaknuli smo se i uloge domaće proizvodnje u smanjenju uvoznih pritisaka, bojkota potrošača, ključnih reformi te dugoročnih prilika i rizika za hrvatsko gospodarstvo, posebno u kontekstu smanjenja priljeva iz europskih fondova.
Posljednjih mjeseci, kako inflacija ponovno ubrzava, cijene su postale središnja tema. Čini se da se ciljana stopa od dva posto u Hrvatskoj neće tako brzo postići. Prema vašim procjenama, kad bismo mogli doći do tog cilja? I možete li prokomentirati bojkot trgovaca?
– Bitno je reći da je 2022. inflacija bila oko 11 posto, zatim iznad osam posto 2023., a lani tri posto, što znači da ipak jenjavaju inflatorni pritisci. To nikako ne znači da razina cijena nije znatno porasla nakon pandemije u Hrvatskoj i drugdje. Sasvim je logično da je inflacija u prosjeku viša u Hrvatskoj nego u većini ostalih država članica eurozone jer je gospodarski rast tu ipak naglašen, a to podrazumijeva i veću domaću potražnju. Zato se ne trebamo čuditi višoj prosječnoj inflaciji. Dobro je da je i u Hrvatskoj i u eurozoni ta razina inflacije trenutačno ipak relativno niska. Ove godine možemo očekivati sličnu inflaciju kao i lani, od tri do tri i pol posto. Hoće li biti malo viša ili niža, ovisit će o više faktora.
Kada kažem ‘slično‘, to je rezultat toga što su uvjeti domaće potražnje postojani. Jasno, ne može se ponoviti dvoznamenkasti rast plaća, što ipak djeluje u smjeru ublažavanja inflatornih pritisaka. Kad je riječ o bojkotu trgovaca, rekao bih da moramo sagledati cijeli proizvodni lanac i razborito djelovati da bismo strukturno smanjili cijene. Primjerice, vidljivo je da, prema Eurostatu, uvozne cijene hrane u Hrvatskoj rastu brže od cijena domaćih proizvođača, što nameće važnost podizanja domaće proizvodnje hrane kako bi se skratili opskrbni lanci te smanjio utjecaj uvoznih cijena na ukupnu stopu inflacije. Građani su bojkotom poslali snažnu poruku da od svih aktera očekuju ublažavanje trenutačne situacije, ali bojkot nije rješenje jer zaustavljanje ekonomije ne koristi nikomu.
Koliko je prošlogodišnje veliko povećanje plaća u konačnici krivo za inflaciju?
– Kad imate veliku potražnju, inflacija je neminovna posljedica. S druge strane, u isto vrijeme nedostaje vam radne snage, što karakterizira Hrvatsku i cijeli zapadni svijet. Privatni sektor stoga radi sve što mora kako bi uopće mogao naći radnu snagu. Isto tako, ako želimo kvalitetnu javnu upravu, logično je da i nju moramo bolje platiti. Naravno, pitanje je bi li bilo bolje da su se njezina primanja povećavala postupno. Rast plaća u javnoj upravi svakako je znatno kumovao snažnijem rastu domaće potrošnje. Ovdje nije riječ samo o rastu plaća, koji je bio dvoznamenkast prošle godine; i zaposlenost je porasla za oko tri posto. Kad se pomnože prosječne plaće s većim brojem zaposlenih, imate veći prostor za raspoloživi dohodak. To se na kraju vidi i po kreditnoj aktivnosti. Ljudi su jednostavno optimističniji. Iako se stalno žalimo, rast potrošačkih kredita pokazuje da nema pesimizma.
Prema raznim istraživanjima Hrvati su prilično pesimistični…
– Važno je zamisliti se nad time gdje smo danas, a gdje smo bili prije deset godina. Nama je samo ona šestogodišnja recesija uzela deset godina kako bismo se vratili na poziciju gdje smo bili prije nje. Treba uzeti u obzir i da smo mi ‘neotočna‘ država koja najbrže raste u eurozoni. Inflacija jest viša, ali omjeri za javni dug i inflaciju unutar su mastriških kriterija. Tri glavne rejtinške agencije dale su nam status A s pozitivnim izgledom. To se nije dogodilo slučajno. Prije smo u hrvatskoj ekonomiji imali i brže stope rasta od trenutačnoga, ali proračunski deficit i deficit u tekućem računu platne bilance bili su mnogo veći, pa se govorilo da taj rast nije održiv te da je ekonomija ranjiva. Danas je ekonomski rast mnogo održiviji i ima zdravije temelje, što upravo jest razlog podizanja našega kreditnog rejtinga. Jasno, bit će teško ponoviti gospodarski rast od tri i pol posto, ali vjerujem da će ponovno biti oko tri posto.
Je li Vlada ipak nešto mogla učiniti kako bi se smanjile stope inflacije, što je s energentima, hoćemo li dostiči europski prosjek te što ćemo kada ‘presuše‘ EU fondovi doznajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.