HUP je prije nekoliko tjedana izašao s prijedlogom modifikacije određenih poreznih stopa i poreznih razreda, a sa svrhom daljnjeg rasterećenja biznisa. Prijedlog smanjenja odvajanja za 1. mirovinski stup s 15 posto na 13 posto bruto plaće predstavlja oko 3,3 milijarde kuna odnosno nešto više od 7 posto ukupnih izdataka za mirovine iz 1. stupa. Nadalje, smanjenje doprinosa za zdravstveno osiguranje sa 16,5 posto na 15 posto bruto plaće iznosi oko 9 posto prihoda HZZO odnosno oko 2,6 milijarde kuna.
Prijedlozi povećanja neoporezivog dohotka s četiri tisuće kuna na pet tisuća kuna te smanjenje niže stope poreza na dohodak s 20 posto na 15 posto i povećanje gornje granice razreda primjene više stope od 30 posto na dohodak iznad 50 tisuća kuna umjesto dosadašnjih 30 tisuća kuna bi imalo nešto manje učinke, ali ne i zanemarive, dapače.
Veliki sam zagovornik reduciranja poreza i smanjenja državnog ugriza na svim razinama, osim uz pokoju iznimku – poput primjerice nacionalne (vojne) sigurnosti. Usprkos kritikama interesnih skupina koje tvrde da bi mogli ostati bez svojih 'prava' koja više izgledaju kao povlaštene pozicije u odnosu na druge (ali na trošak drugih!), bilo je i opservacija da se promjene teško mogu implementirati u ovom trenutku. Takav narativ, u ovom ili onom obliku, slušamo već više od 20 godina. Interesi se proglašavaju pravima, a svi troškovi države se smatraju 'zadanima' i nepromjenjivim zbog ovih ili onih razloga (nešto je prihod centralne države, nešto vanproračunskih fondova, nešto lokalne države – a na sve – u punom smislu riječi i djela – utječe politika sa svojom ekonomskom nerazboritošću jer ne troše svoje nego tuđe novce).
Stalno balansiranje između interesa svih dionika
Ako je samo 10 posto ukupne državne potrošnje u svim njenim pojavnim oblicima suvišno (što je vrlo konzervativna pretpostavka), to predstavlja gotovo 20-tak milijardi kuna. Navedeno ukazuje na postojanje prostora i za znatno veće porezno rasterećenje od ovoga kojeg predlaže HUP, štoviše. Blizu dvije trećine ljudi u Hrvatskoj živi direktno ili indirektno na jaslama državne potrošnje (1,2 milijuna umirovljenika, 420 tisuća ljudi u javnom/državnom sektoru koji u prosjeku uzdržavaju po još jednu osobu što daje barem 840 tisuća ljudi, oko stotinjak tisuća formalno nezaposlenih te oko tristotinjak tisuća zaposlenih u privatnom sektoru kojima je država dominantan kupac (pretpostavka o 30-tak posto zaposlenih u privatnom sektoru).
Naravno da svako smanjenje poreznih prihoda zahtijeva razmišljanje kako smanjiti rashode bez da se ikoga makne iz zone komfora odnosno zadržavanjem 'stečenih prava'. Neki postavljaju pitanja hoće li eventualno porezno rasterećenje dovesti do povećanja neto plaća – pitanje je legitimno, ali moramo shvatiti da su šanse za povećanje neto plaća puno veće ako je porezno opterećenje manje (uz sve ostalo nepromijenjeno). Svi biznisi od 100 jedinica svojih prihoda, prisiljeni tržišnim silama (pa čak i oni koji imaju državnu zaštitu kroz razne mehanizme crony kapitalizma) cijelo vrijeme balansiraju između ekonomskih interesa svih dionika – djelatnika koji žele veće plaće, dobavljača koji žele bolje cijene i vrijeme naplate, kreditora koji traže plaćanje kamate i otplatu glavnice, države koja bezuvjetno ubire poreze i vlasnika koji očekuju dobit primjerenu riziku kojem su izloženi.
Za sve je potrebno imati kupce koji su spremni kupovati proizvode od kompanije. Dakle, svih šest dionika mora u razumnoj mjeri biti zadovoljno, u suprotnom neće više biti dionici i tražiti će priliku negdje drugdje sve dok imaju slobodu izbora. Doduše, samo država ima elemente prisile nad svim ostalim dionicima dok se ostali moraju dobrano potruditi - vodeći se vlastitim ekonomskim interesima prisiljeni su voditi računa o interesima svih drugih dionika. Dakle, ovdje nema 'dobrih' i 'loših' – radi se o stalnom procesu balansiranja između interesa svih dionika.
Manji porezi su u interesu svih nedržavnih dionika
Empirijski podaci ukazuju na to kako se jedan dio radno sposobnog stanovništva u zadnjih desetak godina našao u situaciji u kojoj su procijenili kako bolji rezultat za sebe mogu ostvariti u istoj igri balansiranja, ali van Hrvatske. Povećanje novčanog toka biznisa kao rezultat poreznih rasterećenja nije garancija ničega nikome, ali jest okolnost koja će mnoge biznise učiniti sposobnijima (i natjeranima!) na daljnje povećanje plaća. Međutim, ne zaboravimo, maksimalna razina plaća je ultimativno funkcija produktivnosti rada.
Nitko ovdje ništa ne radi bez racionalnog ekonomskog interesa, a manji porezi su u interesu svih nedržavnih dionika u danim okolnostima jer manji porezi, uz sve drugo nepromijenjeno, doprinose većoj produktivnosti biznisa. U tom smislu, poštujući opservacije koje ukazuju na nesavršenost ovog ili bilo kojeg drugog prijedloga poreznog rasterećenja (ovisno koju interesnu skupinu pitate), daljnje porezno rasterećenje uz restrukturiranje zdravstvenog i mirovinskog sustava (liberalizacija i više privatne inicijative), ukidanje porezne diskrimancije i privilegija, te reduciranje crony kapitalizma, smatram razumnim nastojanjima i podržati ću ih, neovisno dolaze li od ove ili one udruge.
Ne zaboravimo, svaka država je u suštini kapitalistička, pitanje je samo koliko kapitala je pod kontrolom države – kod nas previše (ne, nije stvar 'neoliberalnog razmišljanja' nego čitanja javno dostupnih podataka i interpretacije rezultata dosadašnjih javnih ekonomskih politika).