Pandemija i rat žestoko su i na velika, svečana vrata vratili – državu. Tiskanje novca, briga za sve kojima je zabranila rad, i za one kojima nije, univerzalni dohodak, zbrinjavanje izbjeglica, zelena obećanja i skupa tranzicija…sve su to priče koje može financirati samo država (fiktivnim novcem). A s njom i – ljevica. No, ljevica u Hrvatskoj već neko vrijeme nema sreće, Možemo! ne prolazi sjajno na zagrebačkome testu, SDP se raspada, RF češće izaziva podsmijehe nego razumijevanje. Ako ljevica i država doista globalno ustaju, pod kojim je imenom možemo potražiti u Hrvatskoj? Tko bi je mogao strateški najprije osmisliti, onda i osnažiti? Ima li to doista smisla? Što ćemo s globalnim odnosom država i privatnog sektora? A što s idejom nekolicine koja kroji svijet prema vlastitu aršinu? Mnogo je pitanja na koja smo odgovore potražili kod Gvozdena Flege, filozofa, političara I ljevičara.
Nakon više od dvije godine izvanrednih okolnosti i, posljedično, krize kakvu dugo nismo doživjeli, mnogi, ne samo ekonomisti, (globalnoj) državi više ne vjeruju. Ima li takav stav realnoga uporišta?
Državne aparate strukturiraju različiti politički režimi, različitih vrsta upravljanja i razina demokratičnosti, pa stoga i različitih internih i eksternih vjerodostojnosti. Bez obzira na spomenute i ine različitosti, vjerujem da aktualna složenost društava treba zakonsko uređenje odnosa te regulacije koje pružaju odgovarajuća državna tijela. Trebalo bi razmotriti specifične razloge nevjerica u državu koje spominjete da bi bilo moguće konkretnije odgovoriti na vaše pitanje.
Pokušat ću. Pokazalo se da su 'lijeve' države poput Francuske, Australije, Kanade, Novog Zelanda...bez problema dokidale individualne slobode i prilično se približile kineskom modelu vladanja. Ne bi li nas takav trend trebao brinuti?
Ako su spominjane države 'lijeve', svaka od njih je to na svoj način, no bilo bi mi teško potvrditi njihovo približavanje kineskom modelu cjelokupne kontrole individualnih ponašanja. Literatura o 'nadzornom kapitalizmu' ukazuje da nadzor na Zapadu obavlja nekolicina digitalnih mega-kompanija ili pak zloporaba društvenih mreža (kao u slučaju Trumpove izborne kampanje i njegovih priopćenja putem Twittera), što mi se čini bitno drugačijim od registriranja, kažnjavanja i nagrađivanja postupaka kineskih građana.
Pitanje je samo za čiji račun na kraju, jer takve kompanije itekako lijepo surađuju svlastima, dakle s državom.
Digitalno-komunikacijske mega korporacije rade ponajprije za svoj račun i surađuju sa zainteresiranim inovativnim kompanijama koje podatke o članovima društvenih mreža koriste za komercijalne i/li političke svrhe. Valja se prisjetiti afere Facebooka i Cambridge Analytics-a. Segmenti političkoga života, kao stranke i udruge, koriste društvene mreže za svoje oglašavanje i kampanje, no radije bih rekao da su te kompanije u svojevrsnom ratu s državama, a ne u ljubavi s vlašću. Mnoge države nastoje naplatiti poreze od prihoda ostvarenih na svome teritoriju, uvele su obvezu plaćanja korištenja intelektualnog vlasništva, donijele regulative o zaštiti privatnih podataka…
I ti su događaji ponovno aktualizirali pitanje odnosa između pojedinca i države/društva. Čini se da se u ovome 'novonormalnome' pojedinac potpuno svjesno i namjerno utopio u zajedničkome. Može li to rezultirati svijetlom budućnošću? Ipak je povijest ispisana bitkama za slobode.
– Složio bih se s vama da je povijest ispisana bitkama za slobode, no pitanje je je li moguće da se pojedinci potpuno oslobode zajedničkoga. Sklon sam tvrdnji da je odrastanje proces istodobnog individualiziranja i socijaliziranja, stoga je u svakoj individualnosti i velik dio društvenih sadržaja. A sklon sam i tvrdnji da zapadne kulture više prihvaćaju individualnost od onih istočnih.
Cijelu ovu priču savršeno oslikavaju društvene mreže, koje su pokazale kako mnogi dojučerašnji ljevičari upravo zbog gaženja sloboda i upropaštavanja ekonomije prelaze u suprotni tabor. Kakva je budućnost ljevice, posebno u EU?
– Ako ljevicu definiramo kao političku orijentaciju građenu na empatiji, solidarnosti i brizi za dobrobit ljudi, ponajprije onih koji žive od mjesečnih plaća, i na humanističkim vrijednostima umjesto na gramzivoj i egoističnoj želji za priskrbljivanjem što većega materijalnog bogatstva, ne vodeći računa o srednjoročnim i dugoročnim posljedicama na druge ljude i prirodu, osobe lijeve orijentacije imaju mnogo posla.
Zašto misli da WEF i Klaus Schwab iskreno misle promijeniti svijet na bolje, i još mnogo drugih odgovora pročitajte u novom tiskanom i digitalnom izdanju broju Lidera.