Nema sumnje da je u uoči ovogodišnjih parlamentarnih izbora gospodarstvo postalo tema broj jedan (druga je stvar hoće li to biti i parametar broj jedan kod zaokruživanja). Velikih dijelom i zbog HUP-ovih 16 pitanja koja su razaslali svim strankama i koalicijama na ogled.
Uz to, poslodavci su pokrenuli set okruglih stolova na kojima, uz HUP-ovce, okupljaju ministre, ekonomiste, analitičare. Drugi okrugli stol o ključnim pitanjima koja muče gospodarstvenike (iz seta onih koja je HUP uputio strankama) – ‘HUP-ovih 16: Poslovati u Hrvatskoj‘ – okupio je šaroliko društvo: Josip Budimir, predstavnik Domoljubne koalicije, Davor Majetić, glavni direktor HUP-a, Orsat Miljenić, ministar pravosuđa i Velimir Šonje, ekonomski analitičar koji je svakoj od četiri tematskih cjelina dao stručan uvod. Cjeline koje odlično prokazuju kako to izgleda poslovati u Hrvatskoj bile su: rješavanje administrativnih prepreka i nestabilnosti zakonskih okvira; pravna nesigurnost i sporost pravosuđa; porezna politika i transparentnost parafiskalnih nameta te odnos prema ulagačima i poduzetnička klima.
U dvosatnoj raspravi dotaknulo se od svega po malo. Jedan od najčešćih prigovora poduzetnika (pre)česte su izmjene pravila, zakona, propisa, pravilnika koje birokrati donose s lakoćom zaboravljajući što uvođenje tone papirnatih odluka znače u praksi, koliko to stoji i jesu li uopće primjenjivi u praksi. Recimo, u posljednja dva saziva Sabora doneseno je više od 1600 zakona, od toga oko 80 posto po hitnom postupku! Lani je od 45 zakona koji su trebali proći procjenu učinaka propisa, samo njih osam zaista i prošlo kroz tu proceduru. Pa, onda, zašto nam je potreban energetski certifikat za prodaju kuće bez prozora ili krova? Postavilo se pitanje zašto je zakonski uvjetovano fizičko skladište iako poduzetnik ima isključivo online web shop?
Mnogo pitanja samo za jednog ministra koji se zadržao na temi pravosuđa. Miljenić bi, naime, volio da se postigne konsenzus oko tri stvari: da se promijeni ustavna odredba prema kojoj suci mogu raditi do 70 godine života, jer se tako onemogućuje mladim sucima koji i bolje poznaju europsko pravo i strane jezike da ulaze u sustav (Hrvatska je prema broju sudaca druga u EU); građanski odjel Državnog odvjetništva ne bi trebao biti samostalan prema Ustavu; zalaže se i da se promijeni način izbora predsjednika sudov. Također, Miljenić se složio s konstatacijom da u Hrvatskoj vlada prenormiranost koja uzrokuje pravnu nesigurnost.
Budimir se složio da u pravosuđu ne bi trebalo zloupotrebljavati institut neovisnosti, a posebno je istaknuo problem da se odredbama jednoga zakona mogu mijenjati drugi zakoni. Majetić je samo poručio kako takve stvari treba hitno maknuti iz poslovanja, kako, to poslodavce ne zanima.
Kao uvod u temu poreza i parafiskalnih nameta Šonje je iznio podatak da 42-43 posto BDP-a čine prihodi opće države. Na prvi smo pogled u prosjeku EU po udjelu prihoda opće države u BDP-u, no kada se uzme u obzir stupanj razvoja gospodarstva (realni BDP po stanovniku) taj je udjel ozbiljno previsok. Budimir se založio za rasterećenje poreza na dohodak na način da se neoporeziva osnova poveća za barem pet tisuća kuna (takvo što ekonomist Guste Santini zaziva odavno) i da se smanji progresivno oporezivanje viših dohodaka, jer se sadašnjim stopama smanjuje konkurentnost gospodarstva. Zadržao bi stopu od 40 posto poreza na dohodak, ali bi osnovicu podigao još deset tisuća kuna tako da bi se ta stopa primjenjivala za primanja veća od 20 tisuća kuna. PDV bi najprije smanjio u turizmu tako da se stopama približimo zemljama koje su nam najžešći konkurenti.
Miljenić je odgovorio da kada je riječ o smanjenju PDV-a zasad su fokusirani na poljoprivredu i prehrambenu industriju, u budućnosti će rezati PDV maksimalno koliko to bude moguće. Na pitanje što će biti s porezom na reinvestiranu dobit, Miljenić je ustvrdio da će rezati ‘koliko budu mogli‘, no zasad ostaje status quo.
Što se tiče parafiskalnih nameta, Miljenić se pohvalio da su ukinuli 700 milijuna kuna raznih nameta, plan je za 2016. dodatnih 300 milijuna kuna. No Budimir ne bi smanjivao nego ukinuo sve parafiskalne namete, a onda vraćao samo one koji se mogu dobro ekonomski argumentirati. Smatra da ih ne treba biti više od desetak dodavši da je on možda preradikalan, ali da unutar njihove koalicije postoji spremnost na agresivniji pristup toj temi.
Budimir smatra da je Hrvatskoj potreban rast BDP-a od najmanje četiri-pet posto, jer ćemo u suprotnom moramo dovesti prinudnog upravitelja.
– Ovo je posljednja prilika da to napravimo sami ili će to umjesto nas napraviti naši kreditori koji su zabrinutiji za sudbinu svog novca nego mi za sudbinu svoje djece – kategoričan je.
Miljenić je dodao da kod očekivanih stopa rasta treba biti realniji. On je kao glavni prostor za uštede naveo subvencije, potom plaće i materijalne troškove, dodavši da smo prema udjelu socijalnih davanja ispod prosjeka EU. Kada je riječ o plaćama nije precizirao o kakvim bi se smanjenjima radilo, no naveo je vođenje varijabilnog elementa i nagrađivanje ovisno o rezultatima – dobrima povećavati plaću, lošima smanjivati. Kao metodu smanjenja broja ljudi u javnoj upravi naveo je i prirodni odljev, dodavši da su smanjili broj ljudi za tri tisuće i da će se tako nastaviti.
No Budimir smatra da je prirodni odljev prespora metoda i zapitao se zašto je u privatnom sektoru normalno dobiti otkaz, a u javnom ne.
Stranke u programima najavljuju niže porezne stope bez odgovora na pitanje kako će se istodobno smanjiti javni dug i deficit proračuna. Od predstavnika najvećih koalicija želimo čuti i kada i kako će reformirati sustav pravosuđa da bi on konačno postao učinkovit. Upravo su pravna nesigurnost i sporost pravosuđa među glavnim prigovorima ulagača te je njihovo rješavanje ključno i za poboljšanje investicijske klime – složili su se Budimir i Majetić .
Šonje je zaključio kako poduzetnike najviše muči neučinkovitost birokracije, nestabilnost politike, porezne stope, pristup izvorima financiranja i restriktivne odredbe u radnom zakonodavstvu.
Ovo potonje godinama je tabu tema, pa su se Budimir i Majetić složili da radnike ne treba štititi od poslodavaca na način kao da smo u 19. stoljeću i klasnome ratu, danas su radnici i poslodavci partneri i nijedan se poslodavac neće odreći dobroga radnika jer time ugrožava opstanak vlastite firme. Majetić smatra da je potrebno omogućiti fleksibilnije otpuštanje i zapošljavanje, odnosno fluktuaciju radne snage, a da radnike treba zaštititi od eventualnog iživljavanja poslodavaca i to dvoje treba itekako razlikovati.
Zanimljive teme, dobra rasprava, još samo da se uvjerimo kako će nešto od toga činiti razliku kod odabira stranke i imena koju želimo vidjeti ‘na tronu‘.