U samo dva mjeseca koliko je na novome poslu, glavnoga ekonomista HUP-a Hrvoja Stojića zateklo je prilično analitičarskoga posla, od uvođenja ‘solidarnoga‘ poreza, preko ulaska u eurozonu do masovnoga kažnjavanja poduzetnika zbog podizanja cijena. O tome što misli o sva tri krupna događaja, ali i o mnogo drugih, jednako važnih govori u intervjuu Lideru.
U dva mjeseca stislo se događaja za dvije godine, posljednji je kažnjavanje poduzetnika zbog rasta cijena s nesretnim 1. siječnja, i to pod egidom neopravdanog podizanja cijena. Što bi to u ovim vremenima inflacije i kontinuiranoga rasta svih ulaznih cijena uopće značilo?
Inflacija galopira već dvije godine, inputi su primjerice za prehrambenu industriju višestruko porasli, cijena umjetnog gnojiva rasla je 2,5 puta, energenti u prosjeku dva puta, žitarice više od 50 posto. U toj cjenovnoj histeriji koja kulminira od prošloga ljeta dodatni je problem u energetskome šoku. Naime, mnogi su lani još imali povoljnije ugovore s dobavljačima energenata i sirovina, što je donekle amortiziralo i odgodilo uvezeni inflatorni udar.
No, činjenica je da je lani velik dio tih ugovora morao biti obnovljen po izrazito visokim cijenama, zbog čega će troškovni udar u bilancama biti vidljiv tek ove godine. Rezultat je nastavak jednoipolgodišnjeg trenda poskupljenja prehrambenih proizvoda koji se također događa s pomakom budući da pregovori dobavljača i trgovaca o cijenama traju do dva mjeseca. Ovih dana političari često prozivaju poslodavce da ne spuštaju cijene iako one padaju na svjetskome tržištu. Očito ne razumiju da kompanije ne sklapaju ugovore svaki dan već u određenom trenutku na određeno razdoblje.
U turbulentnim vremenima takve su procjene vrlo nezahvalne, pa su poduzeća često prisiljena kupovati sirovine po visokim cijenama, jer ako ne osiguraju dovoljne količine i ne mogu proizvesti traženu i naručenu robu mogle bi narušiti svoju tržišnu poziciju. Kompanije naravno traže načine kako amortizirati poskupljenja kroz račun dobiti i gubitka i nevoljko će povisiti cijene da ne bi ugrozile tržišnu poziciju. Iz tog razloga u 2023. godini se očekuje daljnji pritisak na marže vodećih europskih prehrambenih kompanija. Uzevši sve spomenuto u obzir proizlazi da rast cijena po navedenoj osnovi nema baš nikakve veze s uvođenjem eura.
Prve su statistike još u siječnju pokazale da su cijene nekih artikala porasle između četiri i čak 30 posto. Kako će to utjecati na ukupnu inflaciju i eventualne korekcije prognoza?
Godišnja stopa inflacije bilježi snažniji mjesečni pad u odnosu na očekivanja, na 12,7 posto s 13,1 prosincu. Štoviše, zajednički mjesečni rast cijena hrane, pića i duhana od 1,3 posto znatno je slabijeg intenziteta u odnosu na siječanj 2022., što znači da se popularni narativ o snažnim masovnim poskupljenjima nakon uvođenja eura pokazao pogrešnim. Nakon siječanjske objave inflacije prosječnu godišnju prognozu revidirali smo naniže, sa 7,5 na 6,5 posto.
Ono čega se zapravo bojimo jest inflacijska spirala. Naime, indeksacija plaća i mirovina je počela.
Na rashodnoj se strani proračuna za 2023. ističe dvoznamenkasto povećanje naknada zaposlenima od 10,6 posto, što je znatno iznad očekivane prosječne inflacije u ovoj godini i ono na nju djeluje ‘pro futuro‘. Bez podizanja efikasnosti javnoga sektora i reforme državne administracije pretjerana indeksacija plaća dolijevanje je ulja na vatru tinjajuće inflacije.
Plaće zasad usklađuje državni sektor, no morat će ih podići i privatni, jer neće imati tko raditi. Koliko je to još ulja na vatru?
Prema anketi, članice HUP-a su lani podignule plaće za 10 do 15 posto, dakle, u prosjeku iznad inflacije. No, velika je razlika ako to radi privatni sektor na temelju svoje produktivnosti i rezultata i ako to radi glomazni državni aparat i nepotrebno šalje cjenovne signale ostatku ekonomije. Prema produktivnosti rada ekonomija operira na razini od svega 76 posto EU prosjeka, što je ispod pozicije iz 2013. (76,5 posto). Znatno brži rast plaća od 34 posto od početka 2016., u uvjetima stagnantne produktivnosti, također narušava konkurentsku poziciju poduzeća.
Očito će sve ovisiti o očekivanjima recesije. Kakve su prognoze?
Negativna revizija kretanja njemačkog BDP-a u četvrtom kvartalu obnovila je osnovni scenarij recesije u 2023. Stanovništvo, naime, ne može biti imuno na kumulativni realni pad raspoloživog dohotka zbog rekordne inflacije i rasta kamata. Oko 30 posto njemačkih tvrtki žali se na uvjete bankovnog financiranja. Konkurentnost je narušena iznadprosječnom inflacijom i nedavnim snažnim rastom eura. S obzirom na očekivani pad BDP-a u prvom kvartalu ove godine od oko - 0,5 posto Njemačka je na pragu recesije, a isto vrijedi za preostalo dvoje ključnih vanjskotrgovinskih partnera – Italiju i Austriju.
Više nego na izvoz oslanjamo se na poreze. Koliko oni zaista mogu biti u funkciji poticanja proizvodnje, izvoza i unutarnje dinamike tržišta?
Porezi sigurno nisu jedina stavka konkurentnosti, ali je činjenica da smo druga zemlja s najvećim poreznim teretom u EU, mjereno udjelom u BDP-u. Dakle, imamo skromni BDP i nisku produktivnost i uz to najviši PDV te stope doprinosa posebno za zdravstvo. Na plaću iznad 1.300 eura mi smo oporezovani više nego bilo koja članica EU u CEE regiji. Trošak je rada u uvjetima niske produktivnosti važna varijabla kada investitori odlučuju gdje će uložiti. Zato HUP inzistira na rasterećenju rada jer to može donijeti veće plaće, više ulaganja te u konačnici brži rast.
Najučinkovitiji je odgovor na inflaciju upravo rast referentnih kamata, no čini se da su i FED i ESB usporili s brzinom i visinom rasta.
– Čelnici ESB-a upozoravaju financijska tržišta da podcjenjuju potrebnu razinu povećanja kamata. U osnovnom scenariju ESB bi do ljeta mogao podići depozitnu stopu do 3,5 posto, što implicira tromjesečni Euribor blizu četiri posto. To automatski poskupljuje sva nova financiranja i negativno djeluje na investicije.
Ali i na stare dugove, svima onima koji su ugovorili promjenjive kamate...
– Ulazak u eurozonu djelovao je prilično amortizacijski na uvjete financiranja, pa su kamate, uključujući i stambeno financiranje, niže od europskih. Riječ je o snažnom labavljenju regulative i otpuštanju dvadeset milijardi eura likvidnosti bankama, što može pozitivno djelovati na tržišnu utakmicu. Na kraju, uvjeti financiranja ovise o konkurenciji banaka i prilagodbi domaće potražnje u neizvjesnim uvjetima. Dominantno ugovorene fiksne kamate smanjuju ranjivost stanovništva na rast kamata. Poduzeća će osjetiti rast kamata jer ih je oko pola zaduženo uz varijabilne kamate, ali taj sektor ima višu razinu zadržane dobiti i snažniju kapitalnu poziciju nego 2008. godine, pa je otporniji na kamatni šok.
Cijeli intervju pročitajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.