- Rast troška bolovanja od 10 posto na teret poslodavaca u 2022. godini posebno je izražen u pogledu kratkih bolovanja, odnosno najučestalijih bolovanja koja u Hrvatskoj iznose 12-13 dana (medijan). Iako su proširene ovlasti kontrolora bolovanja, koji sada mogu sami zaključivati bolovanja, njihov broj je premali da bismo u narednom razdoblju mogli očekivati značajnija poboljšanja. Stoga je potrebno tražiti druge načine kako bi se teret upravo tih najučestalijih bolovanja, a koja u cijelosti snosi isključivo poslodavac, smanjio - navodi HUP-ov glavni ekonomist Hrvoje Stojić u svojoj prošlotjednoj analizi.
Nime, prema broju plaćenih dana bolovanja, hrvatski model bolovanja u svojoj izdašnosti premašuje gotovo sve članice EU osim Njemačke gdje poslodavci također podmiruju šest tjedana ili 42 dana bolovanja.
Hrvatska bi se prije trebala usporediti sa zemljama CEE regije kojima je bliža po razini produktivnosti i drugim strukturnim karakteristikama kao što su Poljska (33 dana, odnosno 14 dana za starije od 50 godina), Slovenija (30 dana), Mađarska (15 dana) te Češka (14 dana), gdje poslodavci podmiruju znatno manji broj dana bolovanja.
U baltičkim zemljama te Slovačkoj na teret poslodavca pada svega 10 dana, dok su Bugarska i Rumunjska još znatno niže na tri, odnosno pet dana.
Štoviše, tijekom spomenutih 42 dana na teret poslodavaca, hrvatski korisnici bolovanja prime 70-100 posto ugovorenog bruto osobnog dohotka, što je značajno više u odnosu na usporedive članice EU, navodi Stojić.
Naime, slovački poslodavci plaćaju 25 posto procijenjene osnovice tijekom prva tri dana te 55 posto od četvrtog do desetog dana, češke tvrtke podmiruju 60 posto prosječne radne satnice, u Grčkoj poslodavci plate 50 posto za prva tri dana, pa u preostalom periodu poslodavac plaća razliku između naknade za bolovanje koju isplaćuje HZZO te plaće zaposlenog, dok u Latviji tvrtke podmire minimalno 75 posto prosječne plaće za drugi i treći dan bolovanja te minimalno 80 posto u narednih sedam dana bolovanja.
Sve ovdje spomenuto potiče značajne zlouporabe instituta bolovanja pa je potrebno tražiti odgovore kako spriječiti zloporabe, ali i smanjiti ovaj nesrazmjerno veći trošak poslodavaca u Hrvatskoj u odnosu na poslodavce u usporedivim članicama EU.
Postoji rješenje
HUP se u svom prijedlogu reforme instituta bolovanja fokusira na financijsko destimuliranje neopravdanog korištenja bolovanja kroz smanjenje financijskog opterećenja poslodavaca u prvih 10 do 15 dana bolovanja kao i smanjenje maksimalnog broja dana bolovanja na teret poslodavaca (trenutno 42 dana).
U cilju smanjenja neopravdanog dijela troška za poslodavce, potrebno je smanjiti porezni status naknade za bolovanje na teret poslodavaca te na teret HZZO-a. Naime, poslodavci u Hrvatskoj bolovanja isplaćuju u bruto iznosu, a kada HZZO isplaćuje naknade (iznad 42 dana) onda čini to u neto iznosu. Štoviše, kod medicinskih dijagnoza gdje liječenje traje dulje od 42 dana, trošak bolovanja bi od prvog dana trebao preuzeti HZZO.
Napokon, Hrvatska bi morala razmotriti opcije tzv. Sick days modela primjenjivog u Hrvatskoj. Ovdje se radi o definiranju (manjeg) broja dana bolovanja koji u prvih tri do pet dana ne padaju ni na teret poslodavca ni na teret HZZO-a, no pronađen je odgovarajući model kako da se odgovori na manje zdravstvene tegobe, primjerice respiratorne infekcije.
Istodobno, u cilju povećanja učinkovitosti kontrola bolovanja može se uvesti kontrola bolovanja po hitnom postupku. U ovom slučaju kao primjer dobre prakse sa izuzetno dobrim rezultatima spominje se Italija gdje ‘liječnik-inspektor’ na opravdan zahtjev poslodavaca izlazi na teren te utvrđuje zdravstveno stanje odsutnog zaposlenika.
Iako u slučaju neopravdanog izostanka nema automatskih sankcija, istraživanja Bocconi University i CEPR-a pokazuju da je već nakon 16 mjeseci od implementacije ove mjere došlo do smanjenja traženih bolovanja za 12 posto, odnosno 5,5 dana, i još znatno više na dane kao što su petak, ponedjeljak ili pak oko raznih državnih praznika. Autori analize rješenja primijenjenog u praksi su također izračunali da je na svaki EUR 1 utrošen u nimalo jeftine liječničke ‘vizite’ došlo do značajnih ušteda na razini od oko 10 dana manje bolovanja.