Napisao: Žarko Primorac
Prije nekoliko dana napustio nas je naš prijatelj, kolega i suradnik Franjo Žilić, dugogodišnji novinar, glavni urednik i direktor nekada kultnog Privrednog vjesnika. Iako je bio u poodmaklim godinama, otišao je iznenada, nakon kratke i teške bolesti.
U dugoj novinarskoj karijeri, Franjo je bio jedan od doajena privrednog novinarstva u Hrvatskoj. Opredijelio za novinarski zanat u ranoj mladosti i to za onaj dio koji je naživotniji - ekonomsko novinarstvo. Prve tekstove počeo je objavljivati u Privrednom vjesniku, još kao student Pravnog fakulteta u Zagrebu. Tako je, još u vrijeme studija, izabrao novinarstvo kao životni poziv i ostao mu vjeran do kraja svoga života. Nakon završetka Pravnog fakulteta postao je stalni član redakcije Privrednog vjesnika. Vrlo brzo iza toga izabran je za zamjenika glavnog urednika, a kasnije postaje glavni urednik i direktor te, ugledne, privredne novine. Obe, posljednje funkcije obavljao je sve do umirovljenja.
Čak i kao umirovljenik, u visokom životnom dobu i podobro narušenog zdravlja, Franjo se ne odriče svoje životne ljubavi. Aktivno uređuje časopis Perspektive, koje su programski okrenute prema najživotnijim i strateškim temama razvoja naše zemlje.
Privredni vjesnik, u kome je Franjo Žilić bio novinar, urednik, glavni urednik i direktor bio je jedan od najuvaženijih privrednih glasila, ne samo u Hrvatskoj, nego i na znatno širim jugoslavenskim prostorima. Odmah od samog početka, dakle u vremenima kada je pisanje i izražavanje javnih stavova bilo pažljivo „osmatrano“ s političkih daleko zornica, Privredni vjesnik, Franjo i njegove kolege, bili su lučonoše inovativnih i slobodnih ideja koje su doprinosile bržem i zdravijem razvoju hrvatske ekonomije i društva u cjelini. U tom kontekstu, spomenuti ću jedan zanimljiv, gotovo anegdotalan detalj. U prvom broju Privrednog vjesnika, tiskanom u svibnju daleke 1953 godine, na prvoj stranici objavljen naslov o posjeti grupe američkih ekonomista Zagrebu. Naime, deset istaknutih američkih ekonomista, održavali su javne tribine diljem Europe i to: u Berlinu, Frankfurtu, Hamburgu, Cirihu, Beču i Parizu. Na njima su, naravno, govorili o „blagodatima“ slobodnog tržišta, potrebe unapređenja trgovine između zemalja, o novim ekonomskim i financijskim odnosima između europskih zemalja i drugim načelima na kojima se treba organizirati ekonomski život u poslijeratnoj Europi. Najzanimljivije je da je ta grupa ekonomista posjetila Zagreb, koji je tada bio duboko ukopan iza „željezne zavjese“, i održala više predavanja hrvatskim privrednicima i znanstvenoj javnosti o istim temama.
Iz današnje perspektive promatrano, posjeta inozemnih stručnjaka, nije bila neka vijest. Ali, u ondašnjim, turobnim vremenima, trebala je hrabrost objaviti takav naslov. Bilo je to doba „dubokog“ socijalizma u našoj zemlji. Dakle, u vrijeme kada naša istočna subraća iz Praga, Varšave, Budimpešte, Bukurešta nisu smjeli, da malo vulgariziram, „nosa pomoliti“, ispod šinjela jednog brkatog diktatora, Zagreb i Privredni vjesnik su, već tada, pomalo sramežljivo, ali hrabro nagovještavali da pripadaju nečem drugačijem, slobodnijem, ljudskijem.
Privredni vjesnik, njegov glavni urednik Franjo Žilić i njegovi suradnici posebno su se pokazali kreativni devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u procesu tranzicije hrvatske privrede. U tim turbulentnim vremenima, Privredni vjesnik je bio posvećen razvijanju smjelih ideja oko privatizacije društvene privrede, sudbine bankarstva, razvoja slobodnog tržišta.
U tim godinama Privredni vjesnik - Franjo, njegova redakcija i vanjski suradnici pokrenuli su nekoliko kapitalnih projekata koji su strateški upućivali na optimalna rješenja u tranziciji naše ekonomije. U tom kontekstu, spomenuti ću „Rang listu hrvatskih banaka“, koja je narednih dvadesetak godina bila svojevrsni analitički blok i vodič kako najbolje transformirati i razvijati financijski sektor. U istom razdoblju, realiziran je dugoročni projekt „400 Velikih“ posvećen prikazivanju poslovanja i transformaciji velikih socijalističkih poduzeća u moderne tržišne korporacije. Zatim, dobro poznata „Poslovna očekivanja“, pokrenuta još prije ratne drame, nastavila su izlaziti dugo godina nakon stjecanja samostalnosti Hrvatske. Dodao bih još da je, za te prilike, posebno kreiran „Konjunkturni test“ koji je analizirao stanje konkurentnosti i dinamiku uklapanja hrvatske privrede u svjetske, globalizacijske procese. Uz to, napravljeno je nekoliko praktičnih priručnika, kao „Financijski vodič Hrvatske“, čija su tri izdanja služila svima zainteresiranima za sudjelovanje u transformaciji našeg bankarstva iz socijalističkog, samoupravnog u moderni, tržišni, financijski model.
Na temelju spomenutih, dugoročnih projekata, Privredni vjesnik je redovito organizirao velike tribine i rasprave u stručnoj i općoj javnosti oko otvorenih pitanja tranzicije pojedinih sektora i ukupne hrvatske privrede. I na taj način je prednjačio u kreiranju ideja kako provesti racionalnu tranziciju u tržišnu privredu, kako afirmirati slobodno tržište i privatno vlasništvo i provesti druge kapitalne promjene, a istovremeno sačuvati dostignuti nivo privrednog razvoja, zaposlenosti i društvenog standarda. Privrednjak se, s pravom, suprotstavljao nekim nerazumnim idejama da je sve što je napravljeno u ranijem sustavu, neracionalno i da ga treba uništavati. S njegovih prvih stranica „prštale“ su ideje i poruke nositeljima hrvatske ekonomske politike: očuvajte industriju, povećajte napore za unapređenje izvoza, ne prepuštajte kompletan bankarski sektor strancima, kupujmo hrvatsko i druge.
Nažalost, praktične tranzicijske mjere bile su, dosta često, upravo suprotne ovim preporukama. U tranzicijskim procesima, koji su bivali počesto „izbrzani“, nedovoljno pripremljeni pa i nepromišljeni, došlo je do ozbiljnog urušavanja ekonomskog razvoja i poremećaja u strukturi naše ekonomije. Rezultati takve politike su danas vidljivi: Hrvatska je izgubila status industrijske zemlje, značajno je poremećena struktura nacionalne ekonomije, bankarstvo je u cjelini u vlasništvu stranaca, veliki dio najproduktivnijeg sloja mlade generacije je trajno iselio u inozemstvo, naša inflacija je među najviše izloženim članicama Europske unije.
Franjina redakcija Privrednog vjesnika je razvila intenzivnu komunikaciju s inozemnim centrima izvrsnosti u ekonomskoj publicistici i znanosti uopće. Na hrvatski su prevođena i publicirana djela istaknutih svjetskih ekonomista, među kojima: Kotlera, Crosby, Hawkinsa, McKaya. Posebno je zanimljiva suradnja, koju je Privredni vjesnik uspostavio sa tada vodećim svjetskim ekonomistom, tvorcem čuvene Čikaške škole, nobelovcem Miltonom Fridmanom. U kratkom razdoblju, taj guru slobodnog tržišta dao je Privrednom vjesniku tri veoma tri zapažena intervjua. U njima je poručivao našim nositeljima ekonomske politike: ne brzajte, u prednosti ste pred ostalim tranzicijskim zemljama, iskoristite tu priliku, ne dozvolite potpuni inozemni monopol nad financijskim sektorom i drugo. Nažalost, ni njega nismo poslušali.
I kao rezultat dosta lutanja i nesnalaženja, a i ponečeg drugog – još lošijeg u tranzicijskoj politici, Hrvatska, koja je u početnim fazama tranzicije bila među vodećim tranzicijskim zemljama, danas je samo ispred Bugarske u Europskoj uniji.
Odlaskom Franje u mirovinu, Privredni vjesnik je živio još nekoliko godina u drugom formatu, a kasnije je, kao i dosta dobrih projekata iz ranijih vremena, tiho nestao iz javnog prostora.
Spomenuo sam samo nekoliko najzanimljivijih sekvenci u nastanku i razvoju Privrednog vjesnika s čijim je postojanjem neraskidivo vezana poslovna i osobna karijera pokojnog Franje Žilića. Naravno da bi se već rečenom moglo dodati još mnogo čega što je Privredni vjesnik činilo pomalo jedinstvenim privrednim glasilom na ovim područjima. Taj tjednik, printan na svjetlo-žućkastom papiru, bio je u životnom vijeku od preko pedeset godina nezaobilazno glasilo svima onim koje je zanimao ekonomski razvoj, najprije ondašnje jugoslavenske države, a kasnije samostalne Hrvatske. Bio je izrastao u vrlo respektabilan izvor, takoreći instituciju relevantnih informacija o ekonomskom životu nove Hrvatske, posebno o njezinim financijama.
Za sve to treba zahvaliti ponajviše pokojnom Franji Žiliću, njegovoj redakciji i ostalim suradnicima. Zato je nužno dodati nekoliko rečenica o samoj osobi Franje Žilića, njegovom osobnom profilu i, naravno doprinosu uspješnom razvoju jednog respektabilnog novinskog proizvoda.
Franjo Žilić je bio osebujna ličnost. U privatnom životu je nastojao biti samozatajan, povučen, dok je kao profesionalac u poslu bio pronicljiv, odgovoran i veoma prijemčiv za nove ideje i razmišljanja. Bio je vrlo korektan prema svojim suradnicima i omiljen u svom kolektivu i društvu uopće. U javnosti je želio biti zapažen, birao je ozbiljna društva, volio je putovati, upoznavati druge zemlje, sisteme, ljude. Imao neobičan dar za umjetnost i kulturu uopće: volio je lijepu knjigu, sliku poznatih majstora, dobru kazališnu predstavu. Volio je život, imao je širok krug prijatelja koji su ga voljeli i poštovali.
U mome sjećanju ostat će kao svijetao primjer iskrenog prijatelja, dragog i dobrog čovjeka dobrog poznavatelja svoje struke, neobično osjetljivog da „uhvati“ i procijeni pravu vijest, da joj da okvir i format koja će zanimati poslovnu i širu javnost.
Njegov kolektiv u Privrednom vjesniku ga je volio i poštovao. I osobno sam osjetio njegovu empatiju prema drugome jer mi je prvi pružio ruku kad sam se, kao izbjeglica iz sarajevskog pakla, skrasio u Zagrebu.
I ne samo meni!