Inflacija je perzistentna „zvijer“, ali čini se da se konačno smiruje

Subjektivni doživljaj u ekonomskom ponašanju često je presudan za odluke o kupnji ili prodaji, zbog čega percipirana inflacija ima utjecaj na potražnju. Naime, čak i ako dobra nisu realno skuplja, očekuje se da će potrošač odustati od kupnje ili barem odgoditi odluku dok se uvjeti ne približe željenima. U Hrvatskoj je, prema anketi Europske komisije, stopa percipirane inflacije značajno veća od realne, no svejedno se ne događa pad potrošnje. O fenomenu percipirane inflacije i njegovom utjecaju na ekonomiju postavili smo pitanja dr. Petru Soriću s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu

Prati li se subjektivna percipirana stopa inflacije povijesno u Hrvatskoj i kakav je njen recentni trend?

Europska komisija od svibnja 2005. godine u sklopu tzv. anketa pouzdanja potrošača svakog mjeseca provodi istraživanje o stavovima potrošača o relevantnim mikro i makroekonomskim fenomenima. Primjerice, ispituju se stavovi potrošača o financijskoj situaciji njihovog kućanstva, općenitoj ekonomskoj situaciji u zemlji, a između ostaloga, i o inflaciji. Jedno od pitanja u anketi je tako i kvantitativna procjena ispitanika o percipiranoj stopi inflacije u prethodnih 12 mjeseci. Odgovori na to pitanje ne objavljuju se javno, vlasnik podatka je agencija IPSOS, no podaci su dani na raspolaganje HNB-u, pa se tako u jednoj novijoj analizi HNB-a prikazuje da je percipirana inflacija uobičajeno za nekoliko postotnih bodova veća od stvarne inflacije. Taj tip pristranosti nije karakterističan samo za Hrvatsku nego i za ostale europske zemlje, što je poznato iz srodne literature. Jaz između stvarne i percipirane inflacije najčešće je nešto izraženiji tijekom snažnijih inflatornih pritisaka ili većih kriza. Primjerice, percipirana inflacija bila je višestruko veća od stvarne tijekom razdoblja inflatornog udara, ponajviše tijekom 2022. i 2023. godine. Međutim, za pretpostaviti je da će se vratiti na neku uobičajenu pristranost kako se inflacija bude stabilizirala.

Koliko percipirana inflacija utječe na građane iz različitih kategorija prihoda?

Ankete pouzdanja potrošača omogućuju uvid u zasebne podatke po socio-demografskim skupinama. Percipirana inflacija ekonomski ugroženih skupina uobičajeno je viša od one imućnijih skupina. Primjerice, niži dohodovni razredi percipiraju inflaciju puno višom nego viši dohodovni razredi. Slično vrijedi i za niže obrazovane potrošače nasuprot fakultetski obrazovanima, starije građane nasuprot mlađima i sl. Svako kućanstvo u principu ima svoju vlastitu stopu inflacije ovisno o tome kako je strukturirana njegova potrošačka košarica. Ako netko troši većinu budžeta na hranu, za očekivati je da će njegova percepcija inflacije biti pod velikim utjecajem kretanja cijena hrane. Isto tako, ako netko troši puno na tehnologiju, subjektivno će pridružiti toj kategoriji dobara možda malo veći ponder nego što joj pridaje službena statistika u izračunu inflacije.

Kakve su implikacije značajno povišene subjektivne stope inflacije na ekonomska kretanja? 

Hipotetski, kada bi percipirana inflacija perzistentno, kroz duže vremensko razdoblje, bila nekoliko puta veća od stvarne inflacije, to bi značilo da središnja banka nema kredibilitet jer je njen osnovni cilj držati inflaciju stabilnom, a inflaciju mjerimo harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena. Ako građani taj indeks ne doživljavaju utemeljenim, onda središnja banka kao takva radi uzaludan posao jer provodi monetarnu politiku na ciljnoj varijabli koja je građanima nebitna. Mislim da to nije slučaj u Hrvatskoj i da se ne može govoriti o nedostatku kredibiliteta središnje banke u tom kontekstu.

Inače, percipirana inflacija je vrlo bitan pokazatelj jer determinira mnoge vrste ekonomskih odluka. Da kritična masa potrošača zbilja smatra da je inflacija toliki problem, kaznile bi trgovce smanjenjem potrošnje. Naravno da to nije moguće napraviti za nužna dobra, ali za mnoga itekako je. Primjerice, za potrebe jednog istraživanja izračunao sam da je koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje za alkoholom, duhanom i lijekovima (Eurostat COICOP kategorija: alcohol, tobacco, and narcotics) u Hrvatskoj jednak -0,0047. To znači da naša potražnja za navedenim proizvodima gotovo uopće ne reagira na promjene cijena. Uzgred rečeno, to je najmanji koeficijent elastičnosti u toj kategoriji u čitavoj EU. Nedavni slučaj s bojkotima trgovina također je pokazao da se potrošači ne žele odreći standarda potrošnje na koji su navikli čak ni u slučaju inflatornog udara.

Znači, zasad jaz između realne i percipirane inflacije ne utječe na potrošnju?

U teoriji bi trebao, ali trend rasta realne potrošnje kojemu svjedočimo govori suprotno. Ekonomski subjekti ne donose odluke temeljem službene statistike nego temeljem vlastite percepcije tih istih podataka. Koncept savršeno informiranog homo oeconomicusa je mit. U današnje vrijeme kada svakodnevno konzumiramo na tisuće proizvoda i usluga, donijeti informiranu odluku o kupovini svakog pojedinog artikla znači temeljito istražiti cijene tog artikla u svim trgovinama koje ga nude, ma koliko taj artikl koštao i ma koliki udio imao u potrošačkoj košarici. Naravno da to nitko ne radi, već potrošači iskustveno na temelju informacija iz medija, s društvenih mreža i sličnog, velikim dijelom subjektivno generiraju vlastite percepcije inflacije.

Ako je cijena nekog ne-esencijalnog dobra prema percepciji potrošača trenutno visoka, mogu odgoditi potrošnju do trenutka kad se cijena smanji na razinu koja je za njih prihvatljiva. Trenutni makroekonomski trendovi govore da se to ne događa, ali percipirana inflacija bitna je i za neke druge ekonomske procese. Primjerice, ona često značajno utječe i na financijska tržišta. U slučaju da investitor percipira inflaciju visokom, to ga može potaknuti da investira u investicijske klase koje smatra inflation hedge-om. Primjer je recimo tržište nekretnina, gdje građani „spremaju“ novac želeći pobijediti inflaciju. To u konačnici i stvara bubble na tržištu nekretnina. To je jedan od razloga napuhivanja cijena, ne i jedini razlog.

Percipirana inflacija utječe i na zahtjeve radnika za većim plaćama, što u teoriji može potaknuti inflatornu spiralu. Iz sličnog aspekta je važna i za provođenje monetarne politike. Percepcije su uobičajeno povezane s očekivanjima. Ako kritična masa ekonomskih subjekata smatra da će cijene u budućnosti rasti, kupovinu će pokušati realizirati odmah, čime će zapravo povećati agregatnu potražnju i stvoriti pritisak na budući rast cijena. Ta vrsta samoispunjavajućeg proročanstva po mom sudu lako se može vidjeti na tržištu nekretnina u Hrvatskoj.

Očekujete li daljnji realan rast prosječne neto plaće u Hrvatskoj i u ovoj godini te u kolikom razmjeru? I kako bi to trebalo utjecati na inflaciju, osobito u sprezi s efektima predstojeće turističke sezone?

Smatram da će se blagi realni rast prosječnih plaća, dakle na agregatnoj razini, nastaviti u ovoj godini jer očekujem postepeno smirivanje inflacije i istovremeni rast nominalnih plaća u relativnom iznosu nešto većem od godišnje inflacije. Već sad vidimo sindikalni pritisak na rast plaća u javnom sektoru. S obzirom na osjetljivost političkog trenutka i rejting vladajuće stranke koji još od pandemije nije bio na ovako niskim razinama, mislim da će Vlada dati sve od sebe da spriječi nezadovoljstvo i pokuša podići rejting. Često se u javnosti špekulira o tome da je dramatično povećanje plaća u javnom sektoru tijekom 2024. godine uvelike doprinijelo inflaciji. Međutim, recentno istraživanje Ozane Nadoveze upućuje na drugačije zaključke. Učinak rasta plaća u javnom sektoru, iako se odnosio na gotovo 250 000 ljudi, doprinio je inflaciji u iznosu od tek 0,5 do 1 postotnih bodova. Dakle, bez porasta cijena inflacija bi umjesto tadašnjih četiri posto bila 3,5 do tri posto. Naravno, nije to beznačajno, ali daleko od toga da je glavni kontributor ukupnoj inflaciji. Čak i kada se promotri rast plaća u čitavoj privredi, analiza HNB-a pokazuje da je efekt na ukupnu inflaciju u 2024. godini bio umjeren.

Što se tiče turizma i njegovog utjecaj na inflaciju, to je jedna od uobičajenih teza koja nema puno uporišta u podacima. Moje istraživanje s kolegama Kožićem i Severom s Instituta za turizam pokazuje da je efekt turističke potražnje na inflaciju praktički zanemariv. Navedeno se odnosi i na agregatnu inflaciju i na promjenu cijena podkategorija dobara najuže vezanih uz turizam - cijena hrane i pića, cijena u restoranimaa i hotelimaa, te rekreacije i kulture. Hrvatska je dugo vremena iz godine u godinu rušila rekorde u broju noćenja i prihodima od turizma, no većinu tog vremena inflacija je bila relativno stabilna. Znači da ipak ne možemo za inflaciju okriviti turizam. Svi imamo neka anegdotalna iskustva po kojima vidimo da cijene određenih proizvoda i usluga narastu tijekom ljetnih mjeseci na obali, ali iz provedenih analiza ne vidim da bi takav efekt postojao na razini čitave Hrvatske i za čitavu promatranu košaricu dobara koja ulazi u izračun inflacije.

Mislite li da smo u inflacijskoj spirali koja se otela kontroli? S obzirom na sezonalnost potrošnje, periodičnost izbora za političku vlast te kontinuirani rast turizma i njegovu koncentraciju u ljetne mjesece, koliko je moguće ublažiti inflaciju makroekonomskim mjerama usmjerenima na potrošnju i plaće?

Ne mislim da smo u inflacijskoj spirali. Dio moje generacije je možda smatrao da je ekonomija kao znanost toliko napredovala da više nećemo svjedočiti višeznamenkastoj inflaciji kakvu su tijekom svog života u više navrata iskusili naši roditelji. Međutim, to naravno nije bilo realno za očekivati. Nije ovdje riječ o hiperinflaciji već o cikličkom kretanju koje nije toliko neuobičajeno. Problem je, naravno, što je hrvatska mala otvorena ekonomija, pa se bilo kakav šok na svjetskom tržištu kod nas osjeti više i jače nego što je to slučaj kod većih i ekonomski jačih zemalja. Otprilike polovica domaće inflacije posljedica je šokova na inozemnom tržištu poput promjena referentne kamatne stope u euro području, šokova potražnje glavnih vanjskotrgovinskih partnera te energetskih šokova na svjetskom tržištu. Svi domaći faktori u procesu generiranja inflacije vrijede otprilike jednako toliko. Važno je razumjeti da su ekonomski procesi složeni. Ponekad je primamljivo pribjeći simplifikaciji stvarnosti i naći jednog jedinog „krivca“ za određeni ekonomski problem, ali stvarnost je složenija od toga.

Vaše pitanje je usmjereno na kratkoročni horizont, ali mislim da ga ipak treba promatrati barem srednjoročno. Inflacija je vrlo perzistentna „zvijer“. Treba joj dugo da se ohladi, ali čini se da se ispuhala i da se konačno polako smiruje. Stoga je možda ipak bitno ponuditi dugoročniju perspektivu. Možemo odgovor na ovo pitanje podijeliti na dva dijela. Prvi je inozemni. Perifernim vidom promatramo što se događa na ukrajinskom ratištu, ali i kako će svjetske sile reagirati na te procese. Europska komisija je 6. ožujka 2025. predložila plan ReArm Europe koji bi u razdoblju od 2028. do 2034. godine trebao usmjeriti 800 milijardi eura u naoružavanje EU zemalja članica. Razmislimo o tome kakve će posljedice taj proces imati na inflaciju unutar zemalja EU.

Također, treba imati na umu da su gospodarski rast i stabilnost cijena konfliktni ekonomski ciljevi. Zato osluškujemo i kakve odluke će u budućnosti donositi Christine Lagarde i ECB. Potaknuta stabiliziranjem inflacije u euro području i recesijom u Njemačkoj kao njegovom fiskalnom i razvojnom motoru, ECB od rujna 2024. godine kontinuirano spušta referentne kamatne stope te na taj način potiče rast gospodarstva zemalja euro područja. Međutim, za razliku od tih zemalja, Hrvatska i dalje ima osjetno višu inflaciju, pa bi daljnje spuštanje kamatnih stopa za nas imalo proinflatorni učinak. Tu nas bilo kakva neusklađenost u poslovnim ciklusima između Hrvatske i euro područja stavlja u vrlo nepovoljan položaj. Što se prije euro gospodarstvo oporavi, to bolje za stabilizaciju cijena na našem tržištu.

Što je s domaćim faktorima?

Što se tiče domaćih faktora, kako sam već spomenuo, ne smatram da turizam i rast plaća u bitnome doprinose inflaciji na agregatnoj razini. Bojim se da je ipak stvar u tome što nemamo dovoljno domaće proizvodnje kojom bi ponudili adekvatnu alternativu uvoznim proizvodima. Posebice to vrijedi u uvjetima krize, kada se snažne samodostatne države oslanjaju na vlastitu proizvodnju, prvenstveno hrane i energije. Drugo, ne bavim se pitanjem zaštite tržišnog natjecanja, ali iz podataka vidim prilično jaku negativnu vezu između stupnja koncentracije u maloprodaji i inflacije. Stoga vjerujem da ima prostora za aktivniju ulogu Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja u održavanju stabilnosti cijena.

Treće, fiskalna disciplina sada je vrlo važan faktor. I kao buffer za vrijeme kad nastupi kriza, i kao stabilizator koji, uz odgovorno vođenje fiskalne politike neće dodatno potpirivati agregatnu potražnju i stvarati pritisak na cijene.

HNB je određeni doprinos rješavanju problema dao kroz pooštravanje uvjeta kreditiranja koje će stupiti na snagu s 1. travnjem 2025. Radi se o makrobonitetnoj mjeri čiji je prvenstveni cilj stabilnost financijskog sustava, ali sekundarno će doprinijeti i smanjenju inflatornih pritisaka.

Konačno, ekonomisti su globalno prepoznali važnost disruptivnih tehnologija i tehnološkog progresa općenito u stabiliziranju inflacije. Tehnologija ruši tržišne barijere, povećava konkurenciju na tržištu, povećava produktivnost te u konačnici utječe na snižavanje troškova proizvodnje, što se onda prelijeva i na cijenu finalnih proizvoda. Dugoročno gledano, to je smjer kojim će Hrvatska morati krenuti želi li ostvariti opipljive i održive stope rasta gospodarstva, a to će onda pomoći i držanju inflacije pod kontrolom.