Američki i domaći predsjednički izbori i nabacivanje carinama oduzeli su svu slavu hrvatskome rastu kreditnog rejtinga. No, činjenica da je od 2017. narastao za pet stupnjeva mogla bi se itekako dobro iskoristiti. Ne, doduše, kako planira vlast – za jeftinije zaduživanje – nego, recimo, za smanjenje porezne i ine presije, dakle, za rezanje rashodovne strane proračuna, one iste koja je prema svim vlastodršcima zacementirana u kamenu, dakle, neslomljiva.
No, tako je na svome mrežnom profilu predložio profesor i analitičar Kristijan Kotarski koji je izračunao da je u trećem kvartalu 2015. čak 7,34 posto državnog proračuna odlazilo na kamatna plaćanja po javnome dugu – a u drugome kvartalu 2024. postotak je pao na 3,38. Ako se računa udjel kamatnih plaćanja u BDP-u, najveći postotak u prethodna dva desetljeća zabilježen je u prvome kvartalu 2015. (3,92 posto). U usporedbi s tim vrhuncem, u drugom kvartalu 2024. udjel je smanjen na 1,6 posto i sada je niži nego u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji, Portugalu, Sloveniji i Cipru.
Dijelom to svakako treba zahvaliti i rekordnim transferima iz EU fondova – Kotarski je izračunao da smo od 2021. – 2023. u prosjeku svake godine dobivali neto uplate od 4,5 posto BDP-a, dvostruko više od ostalih tranzicijskih država. No, veli kako je ključno pitanje kako ćemo iskoristiti ovako komotnu situaciju. Javni dug kontinuirano pada i u drugom kvartalu 2024. iznosio je 60,1 posto BDP-a, dakle, unutar Maastrichta i znatno ispod prosjeka EU i eurozone. Stoga bi trebalo razmisliti o nužnim poreznim rasterećenjima.
Bi li to bilo izvedivo, pitali smo Emila Pavića, člana izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize koji potvrđuje kako je rast kreditnoga rejtinga doista velika stvar, toliko velika da je taj rejting konačna potvrda stabilnosti i javnih financija, stabilnog rasta u nepovoljnom okruženju i osjetnog rasta dohotka stanovništva.
- Zadovoljavanjem kriterija javnoga duga opće države ispod 60 posto BDP-a dok taj udio konstantno pada otvara se prostor za značajnije smanjivanje poreznog tereta građana i gospodarstva. Likvidnost je potrebno, ako je to ikako moguće, ostavljati stanovništvu kako bi samo raspoređivalo i odlučivalo o vlastitoj potrošnji i investicijama. To je važno, jer uglavnom mi sami možemo kvalitetnije i učinkovitije raspolagati s novcem pa ta likvidnost nastala smanjivanjem porezne presije može značajnije ubrzati i rast BDP-a. Na kraju od tog rasta opet veliku korist ima centralna država koja onda ima veću poreznu bazu za punjenje proračuna. No, kod svih budućih poteza važno je kvalitetno odvagati i procijeniti učinak potencijalnog smanjenja poreznih stopa kako se ne bi dovelo u pitanje sve ono iza čega stoji centralna država i kako bi se kvalitetno nastavilo s transferima iz proračuna.
Još prije dvadesetak godina bilo je govora o smanjivanju opće stope PDV-a, veli Pavić, dodajući kako je ušteda na kamatama za dug velika stvar i to je prvi vidljivi plod pametne proračunske politike – svako pomicanje prema gore smanjuje kamatu i rizik države i otvara vrata investitorima iz cijelog svijeta. Ne treba zanemariti ni psihološki efekt pozicioniranja zemlje na investicijskoj karti, ali i relaksacije stanovništva koje može računati na veći dohodak koji ne mora cijeli odlaziti u potrošnju već i potencijalno investiranje.
Oslobađanje likvidnosti stanovništvu
- Zbog čega spominjem stalno riječ investiranje? Zbog toga što je potrebna financijska pismenost svih poreznih obveznika kako bi višak novca osim na računu u bankama mogli kvalitetno plasirati i na tržište kapitala, ali i u razne druge fondove, buduće vlastite mirovine i ostale oblike štednje. Otvara se značajan prostor gdje ljudi mogu sami krenuti štedjeti u relativno mlađoj dobi kako bi u zrelim godinama imali kapital s kojim se mogu umiroviti. Nepovoljan odnos zaposlenih i umirovljenika gorući je problem svih dosadašnjih vlada, ali i budućih. Treba poticati vlastitu financijsku odgovornost i oslobađanjem likvidnosti stanovništva, a država treba što efikasnije upravljati resursima koje ima kako bi se postigao optimum – preporučuje Pavić.
Pri tome je svjestan da sve to baš i nije jednostavno provesti, pogotovo sa cemntiranim rashodima, no sada se otvara zaista značajan prostor za rasterećenje. Projekcije rasta BDP-a za iduće dvije godine kreću se između 3 i 3,5 posto što je među najvećim stopama rasta u EU i prilika je sada da se to iskoristi, da se maksimalno smanjuju rashodi i poveća dohodak građana kako bi se pripremali i za razdoblja kada rast može neće biti po ovakvim stopama, veli Pavić. Priprema podrazumijeva investiranje i štednju, jačanje otpornosti, spremnost i za loše scenarije kroz koje se može prolaziti relativno bezbolnije nego dosad.
- Prisjetimo se doista teškog razdoblja koje je počelo 2009 godine s velikom svjetskom recesijom, međutim ono što je na globalnom nivou prestalo još početkom 2011. godine kod nas se nastavilo sve do 2015. godine kada je konačno preokrenut trend pada BDP-a. Država se u tome razdoblju zaduživala uz astronomskih sedam posto kamata, što je gornji rub uopće mogućeg vraćanja dugovanja. S trenutnim kamatama od 3,5 posto i manje razlika je golema i dokaz je da se disciplina i štednja isplate – zaključuje Pavić.
Prema onoj staroj, ima se, može se, mogli bismo i mi, rezati ne samo stope poreza na dohodak (on je prihod lokalnih jedinica) nego svih ostalih davanja u kojima se guši prije svega realni sektor. No, za takvo što najprije treba razmišljati izvan okvira četverogodišnjeg mandata, a takve političare u ovoj zemlji majka još nije rodila.