Počelo je sa zabrinjavajućim naznakama sa američkog i zapadnoeuropskog tržišta 2008. godine. Urušavale su se financijske institucije, tvrtke su nestajale preko noći, a mi smo u Hrvatskoj i dalje vjerovali da je kod nas sve u redu i da nas val globalne financijske krize neće zahvatiti, barem ne tako zastrašujuće poput SAD-a, Velike Britanije i slično. No, kad je počela recesija u Njemačkoj, više nismo bili toliko bezbrižni, premda smo se tako ponašali. Taman u to vrijeme došlo je do prvog priznanja iz Banskih dvora, od tadašnjeg premijera Ive Sanadera, da smo "u banani". Izrekao je to u pregovorima o većim plaćama sa sindikatima, ali i dalje se ništa specijalno nije događalo, "osim" inflacije i tinjajuće recesije.
I onda je Ivo Sanader napustio Vladu u srpnju, zbog razloga koje ćemo tek kasnije shvatiti, a preuzela ju je Jadranka Kosor, premijerka koja je vodila državu prema "oku financijske oluje". Svega dva mjeseca nakon Sanaderovog odlaska, Kosor nas suočava sa činjenicom da nas ni turistička sezona te 2009. nije spasila i da se moramo ozbiljno pozabaviti državnim financijama. Pa je tako kao svoj prvi "protukrizni" potez ukinula besplatne vode s okusom u javnim i državnim institucijama i ustanovama, što uopće nije bila loša odluka, ali nije imala baš nikakav značajniji fiskalni učinak.
Vrlo brzo nakon toga, predstavila je svoju prvu ozbiljniju "mjeru" za borbu s financijskog krizom, "krizni porez", kojeg su plaćali i radnici i umirovljenici i samostalni djelatnici i honorarci. Svi s primanjima iznad minimalca, koji je tad iznosio 3.000 kuna, svaki su mjesec izdvajali od svoje plaće ili mirovine porez čiji konačni cilj nije bilo rješavanje uzroka krize, već jedino i samo spašavanje državnog proračuna. Kosor nije poput Plenkovića „udarila“ na kompanije i na njihov ekstraprofit već je pomalo uzela svima.
Harač. Kako smo mu u medijima „tepali“, od četiri posto plaćali su svi s prihodima iznad 6.000 kuna, a oni s prihodima ispod tog iznosa plaćali su dva posto. Njime je bilo zahvaćeno oko 1,3 milijuna radnika i umirovljenika koji su se, htjeli ne htjeli, morali odreći dijela prihoda da bi proračunski korisnici mogli nastaviti s lagodnim životom bez briga i pameti.
Porez je bio tek dio Kosoričina "Programa gospodarskog oporavka" koji je u teoriji trebao redefinirati fiskalnu politiku te reformirati funkcioniranje javne uprave, kao i upravljanje državnom imovinom. Naravno, očekivano je uključivao i obećanja poput reforme pravosuđa, sustava socijalnog osiguranja, mirovinskog sustava i slično. Što se fiskalne politike tiče, gospodarski oporavak se trebao zajamčiti ukidanjem poreznih olakšica, osim onih vezanih za ulaganja u razvoj i istraživanje, kao i smanjenjem broja i visine stopa poreza na dohodak na tri stope od 12, 25 i 40 posto. No, umjesto gospodarskog oporavka, harač je samo produbio krizu, smanjio standard građana i smanjio potrošnju. Novac se, a pričamo o otprilike dodatne dvije milijarde kuna u proračunu, trošio na „krpanje“ proračunskih rupa, a uzroke recesije nije se ni pokušalo otkloniti.