Troskokom od 15,02 metra na Olimpijskim igrama u Parizu Thea LaFond donijela je karipskom otočiću, državi Dominiki, referenciju svjetske sportske efikasnosti. Naime, Lider je uspostavio olimpijski sportski indeks, koji broj i važnost olimpijskih medalja rangira u skladu s brojem stanovnika odnosno BDP-om. Tako se relativizira dominacija najvećih država, koje imaju predstavnike u najviše sportova i osvajaju najviše medalja: SAD-a (126 medalja), Kine (91), Velike Britanije (65), Francuske (64)…
Zlatnu medalju vrednovali smo s tri boda, srebro s dva, a broncu jednim bodom. Kad sve medalje stavimo u tu formulu, dobijemo ukupnu vrijednost svih medalja koju smo onda podijelili s brojem stanovnika (demografski indeks) i BDP-om (financijski indeks).
Medalja od 390 milijuna dolara
Prema tom izračunu, jedna ‘osnovna medalja‘ (brončana) dolazi na 24.887 stanovnika Dominike i ona je ekvivalent trećini otočnog proračuna (390 milijuna dolara). Usporedbe radi, na drugom je kraju sportskog indeksa Indija, koja je za jednu medalju ‘potrošila‘ više od 200 milijuna stanovnika. To je 8052 puta više od Dominike, pa je tolik i njezin demografski indeks, a na začelju je i prema financijskom indeksu, koji iznosi 4800.
Između Dominike i Indije još je 88 država koje su na Igrama osvajale medalje, no uvrstili smo samo 65 država koje su osvojile bar tri medalje jer jedan ili dva pojedinačna dosega ne mogu odražavati stanje nacije u kategoriji vrhunskog sporta. Tako smo izuzeli nekoliko patuljastih država (poput Dominike ili Svete Lucije, za koju je jedine dvije medalje osvojila Julien Alfred – zlato na 100 metara i srebro na 200), ali i neke velike, poput Pakistana, Ugande, Malezije… Dodatni su kriterij za ulazak na indeks medalje osvojene u bar tri sporta. To je eliminiralo države orijentirane samo na jedan sport. Tako smo ostali bez Jamajke, koja je sve medalje osvojila u atletici, ali i bez Kenije, Etiopije i Bocvane, koje su unutar ‘kraljice sportova‘ još uže specijalizirane – samo na trkaće discipline. Eliminirani su i isključivi specijalisti za borilačke sportove – Iran, Uzbekistan, Kuba i Azerbajdžan, kao i Hong Kong i Filipini, s medaljama u po dva sporta.
S tim ograničenjima od preostalih 55 država ‘najsportskiji‘ je Novi Zeland s najboljim demografskim indeksom (4,4) i drugim financijskim indeksom (12,8), koji ima ukupan sportski indeks 9,1 – prosjek od zbroja demografskog indeksa (4,4) i financijskog indeksa (12,8). Inače, najbolji financijski indeks ima Sjeverna Koreja, ali to je prije svega rezultat velikog siromaštva, odnosno niskog BDP-a.
Hrvatska među najboljima
A gdje je tu Hrvatska? Cijela priča zapravo je i pokrenuta zbog dijametralno suprotnih ocjena nastupa hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama – od službenog velikog zadovoljstva do žestokih komentara neuspješnih nastupa na društvenim mrežama i u dijelu medija. Istina, medalje su za dlaku zbrisale Sari Kolak u koplju, Ivanu Šapini u taekwondou i braći Fantela u jedrenju (klasa 49), a rukometaši su nas na posljednjim natjecanjima već naviknuli na razočaranja… No nisu razočaravali samo Hrvati. Kad smo već kod rukometa, što tek reći za Francusku, koja je bila predodređena za osvajanje paradnog zlata, a jedva je prošla među osam i ispala. Svi su dakle imali svoja razočaranja, ali ne smiju se zaboraviti ugodna iznenađenja poput Donne Vekić u tenisu i neuništive braće Sinković koja su osvojila zlato iako nisu bila favoriti. Sve u svemu, sedam olimpijskih medalja (vrijednih 13 bodova) svrstalo je Hrvatsku na visoko šesto mjesto s ukupnim indeksom 21,6. To znači da jedna ‘osnovna‘ medalja (brončana) u Hrvatskoj dolazi na 296.588 stanovnika (11,9 puta više od Dominike) i potrošeno je 12,25 milijardi dolara BDP-a (31,4 puta više od Dominike). Čini se da su takvi rezultati ipak plod dobrog rada u nekim tzv. malim sportovima, koji traže više osobnih odricanja, a manje ulaganja, uz iznimku jedinoga momčadskog sporta, vaterpola. Ukupna sportska politika naime pada na ispitu već u programima tjelesnog odgoja u osnovnoj školi, koju pohađa 7,2 posto pretilih djevojčica i 11,3 posto pretilih dječaka.
Budućnost olimpizma
Što se tiče najjačih (sportskih) sila, odnosno onih koje su osvojile najviše medalja, SAD je prema ukupnom sportskom indeksu tek 42., a Kina 49. Upravo je utrka dviju supersila potvrdila da više ne vrijedi Coubertinova ‘važno je sudjelovati‘. Danas je u svakom natjecanju važno pobijediti ili bar – zaraditi. U doba olimpijskog postamaterizma (na Igrama još ne sudjeluju jedino najbolji profesionalni boksači i djelomično nogometaši) sve se naime vrti oko bitke za televizijsko vrijeme i za sponzorski novac. U tom kontekstu Međunarodni olimpijski odbor, unatoč visokom pragu korumpiranosti (odmah iza Fife i Uefe), vuče logične poteze: ubacuju se stalno novi sportovi, ne samo da bi se udovoljilo domaćinu Igara nego i novim generacijama gledatelja, odnosno marketinških meta. A nove generacije baš i nemaju strpljenja za spore nogometne utakmice, pa i košarka im je već preduga. Zato sad mogu navijati za svoje breakdancere i skateboardere, vozače BMX-a, košarkaške haklere tri na tri… Možda jednoga dana na red dođe i kategorija smiješnog hodanja iz Monty Pythona, samo bude li taj sport financijski isplativ.
Sportski indeks sastoji se od prosjeka demografskog i financijskog indeksa. Temelje se na osvojenim medaljama koje se pretvaraju u bodove: brončana medalja donosi jedan bod, srebrna dva, a zlatna tri boda.
Demografski indeks računa se prema kvocijentu broja stanovnika (u tisućama) i bodova. Dobivena vrijednost dijeli se s osnovnim demografskim indeksom 1,0 koji ima Dominika (24.887 stanovnika za jednu brončanu medalju).
Financijski indeks računa se prema kvocijentu BDP-a (u milijardama dolara) i bodova. Dobivena vrijednost dijeli se s osnovnim financijskim indeksom 1,0 koji ima Dominika (390 milijuna dolara za jednu brončanu medalju).
U rangiranje nisu uvrštene države koje imaju manje od tri medalje, a ni one koje imaju medalje u manje od tri sporta.