Dulje od mjesec dana dogovarali smo intervju s Lucom Triangleom, glavnim tajnikom najveće europske federacije industrijskih sindikata IndustriAll. Najprije nas je odgodio zbog puta u Ukrajinu, gdje se zauzima za to da se ne mobiliziraju baš svi radnici u vojsku, pogotovo iz strateških industrija, pa je dulje bio u Turskoj, gdje je došao podržati i industriju i radnike koji su izgubili ne samo posao nego i brojne članove obitelji i nerijetko žive u šatorima na mjestima porušenih pogona u kojima su nekoć radili, a posljednjih je tjedana vrlo aktivan u Francuskoj u vezi sa sindikalnim prosvjedima protiv povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu.
A to je tek vrh ledene sante aktivnosti kojima se danas bavi najveći europski industrijski sindikat. Cijela je Europa pred nebrojenim izazovima, pojedine se industrije nisu ni oporavile od posljedica pandemije i prekinutih dobavnih lanaca kad nas je snašla energetska kriza i onda pravi rat na europskom teritoriju.
Kako se europska industrija nosi s tim izazovima?
– Europska je industrija i prije rata imala izazove koji su tražili duboko promišljanje. Jedan od najvećih takvih izazova bila je i još je Green Deal, odnosno zelena tranzicija i transformacija gospodarstva i industrije prema potpunoj dekarbonizaciji do 2050. godine. Premda smo kao socijalni partner podržali zelenu agendu, svjesni smo da će ta transformacija industrije najviše pogoditi radnike.
Naime, zbog promjena koje ta politika nalaže promijenit će se ili kompletno ukinuti čak 25 milijuna radnih mjesta, a to, složit ćete se, nije malo. Naše je stajalište da radnici ne smiju biti kolateralne žrtve u toj industrijskoj transformaciji i sve do prije godinu dana, do rata, najveći dio naših aktivnosti bio je usmjeren na zaštitu radnika.
Koje će industrije biti najpogođenije novim pravilima o zaštiti okoliša?
– Teže je nabrojiti koje industrije neće biti pogođene. Stubokom će se promijeniti automobilska i kemijska industrija, zatvorit će se svi rudnici, pogođena će također biti industrija proizvodnje i prerade nafte i plina, ugrožena su radna mjesta u proizvodnji plastike, stakla, cementa i ceramida. Sve kompanije iz tih sektora morat će se transformirati u industrije koje ne štete okolišu, u ekološki prihvatljive pogone, morat će imati karbonski neutralne poslovne procese, a ta bi transformacija potpuno drugačije izgledala da je prepustimo administraciji i birokratima u Bruxellesu. Morali smo se uključiti da bismo zaštitili tih 25 milijuna radnika.
Pritom smo podržali zelenu tranziciju jer shvaćamo da je to jedini način da EU zadrži konkurentnost u globalnoj ekonomiji koja traži zelenu i čistu industriju, ali istodobno smo inzistirali da se pronađe način da radnici ne plate cijenu zelene transformacije. Za neke će cijena biti da se dodatno educiraju, nadograde svoje vještine kako bi mogli nastaviti raditi na novim tehnologijama, ali za najveći dio ljudi posao će se u potpunosti ukinuti i pitanje je gdje će oni nastaviti raditi i od čega će živjeti. To će se, primjerice, dogoditi sa stotinama i stotinama radnika u rudnicima ugljena u Bugarskoj, sjevernoj Grčkoj ili Rumunjskoj.
A onda je zbog rata u Ukrajini drastično skočila cijena energenata, a to je tek utjecalo na poslovne rezultate, kao i na poslovanje u europskoj industriji, pogotovo u njezinu energetski jako intenzivnom dijelu. Kemijska industrija, proizvodnja stakla, tvornice cementa i mnoge druge energetski intenzivne industrije morale su zaustaviti proizvodnju jer im je u takvim uvjetima jeftinije ne proizvoditi i ne raditi ništa nego plaćati visoke cijene energenata. Zato i jest smanjena potrošnja plina u Europi.
Takve poslovne odluke imaju opsežne i dugoročne posljedice za europsku industriju i strah od deindustrijalizacije cijele Europe sve je izraženiji.
– Tako je. Naime, zbog visokih ciljeva koji su postavljeni europskom zelenom politikom, u kombinaciji s visokim cijenama energenata, postoji realan strah da će dio europske industrije biti primoran premjestiti proizvodnju iz Europe u druge dijelove svijeta. Zašto održavati poslovne procese na kontinentu na kojem je sve toliko skupo, komplicirano, birokratizirano i teško kad postoje zamjenske opcije. Alternativa za europsku industriju postoji i neki su, čini se, jednom nogom na odlasku, a to otvara jedno veliko pitanje s kojim se tek trebamo suočiti.
Koje?
– Povećat će se nezaposlenost, a taj problem slijedit će demografski problemi, pa vi u Hrvatskoj to najbolje znate. Zemlja bez industrije rapidno gubi stanovništvo jer se ono iseljava u potrazi za bolje plaćenim poslovima. Najbolji ste primjer vi i Bugarska. Bugarska i Hrvatska u EU-u zbog gubitka industrije rapidno gube stanovništvo i vaše dvije zemlje su u top-pet zemalja u svijetu što se tiče depopulacije. Ostali ste bez brodogradnje, metalske, kemijske i tekstilne industrije, bez tisuća radnih mjesta, a ljudi koji su u takvim industrijama radili otišli su i nisu se vratili. Zato je opasna i dekarbonizacija.
Industrijski sindikati u Europi mogu motivirati zbog svega toga izlazak ljudi na ulice, u Hrvatskoj baš i ne. To uspijeva tek sindikatima koji predstavljaju javni odnosno obrazovni sektor, ali i to je rijetkost. Kako to promijeniti?
– Ne bih se složio, bio sam na prosvjedima u Hrvatskoj koji su okupili nekoliko tisuća ljudi. No to je bilo prije dvadeset godina. Imali ste vi jake sindikate u metalskoj industriji, u tekstilnoj industriji, ali budući da danas imate sve manje industrije, slabi i utjecaj tih sindikata. Taj scenarij očito nije zahvatio javne službe, zato su sindikati u tim djelatnostima u Hrvatskoj jaki i mogu mobilizirati ljude da izađu na ulicu.
No problem s javnim službama, koji i one moraju razumjeti, jest da ih financira država, a država svoj novac generira iz poreza. Najveći porezi dobivaju se kad se stvara proizvod s dodanom vrijednošću i to radi industrija – industrija stvara dodanu vrijednost svojim proizvodima. Kad nema industrije, ne može, barem ne dugoročno, biti ni jakih javnih službi jer ih neće imati tko financirati.
Na sreću Hrvatske, imate turistički sektor, pa to što ste izgubili industriju ublažavate na taj način, ali bez turizma bili biste najsiromašnija i najnerazvijenija zemlja Europske unije.
Ostatak intervjua o situaciji u europskoj industriji pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju Lidera.