NEET-ovi među nama: Niti uče niti rade niti uživaju

U domaćim se medijima proteklih dana raspisalo o najnižoj stopi nezaposlenosti u protekla dva desetljeća, a prema zadnjim podacima koje je Državni zavod za statistiku (DZS) preuzeo od Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (HZZ), potkraj svibnja 2024. u evidenciji Zavoda bilo je registrirano 88.327 nezaposlenih osoba, što je za 10.493 osobe ili 10,6 posto manje u odnosu na ovogodišnji travanj. Stopa registrirane nezaposlenosti, koja se izračunava kao odnos nezaposlenih prema ukupnome aktivnom stanovništvu, u svibnju je tako iznosila pet posto, što je za 0,6 postotnih bodova manje nego u travnju, pokazuju DZS-ovi podaci. Na godišnjoj razini broj nezaposlenih pao je za 9,6 posto. No oko 20 posto od ukupnog broja nezaposlenih mladi su u dobi od 15 do 29 godina. Dakle, gotovo svaka peta nezaposlena osoba u Hrvatskoj mlađa je od trideset godina.

Neprivlačni poslodavcima

Nezaposlenost mladih goruća je tema jer, kako se ono kaže, na mladima svijet ostaje. No čini se da oni nisu baš tako atraktivni na tržištu rada kao što se moglo očekivati, o čemu je na ovogodišnjem ‘Lider investu‘ u Osijeku govorila profesorica osječkoga Ekonomskog fakulteta Đula Borozan.

– Sudeći prema Eurostatovim podacima, mladi do 25 godina koji su na tržištu rada manje su atraktivni poslodavcima u odnosu na druge starosne skupine, osim najstarije. Razlozi za to mogu se pronaći u sinergijskom učinku mogućeg nedostatka znanja, vještina i iskustva, odnosno kompetencija koje poslodavci smatraju potrebnima. Osim toga, percepcija mladih o vlastitom nedostatku tih kompetencija onemogućuje ih u upuštanju u poduzetničke vode. Taj problem naglašava nedostatak kvalitetna poduzetničkog obrazovanja te ograničene mogućnosti pribavljanja financijskoga kapitala za pokretanje vlastitog posla. Zakoni o radu i regulacije mogu također otežati zapošljavanje mladih. Na primjer, stroge regulacije o probnom radu, otpuštanju radnika ili visoki troškovi zapošljavanja mogu odvratiti poslodavce od zapošljavanja mladih. Strukturne promjene u ekonomiji, također, poput automatizacije i digitalizacije, mogu smanjiti broj dostupnih radnih mjesta za mlade radnike, osobito u tradicionalnim industrijama. Nadalje, podaci o većoj stopi nezaposlenosti mladih u ekonomski ranjivijim zemljama poput Portugala, Španjolske ili naše zemlje upućuju na osobito snažnu osjetljivost mladih na ekonomsku situaciju u zemlji. Naime, u situaciji smanjene potražnje za radnom snagom zbog recesije potražnja za radnicima iz te dobne skupine dodatno je smanjena, a mladi često među prvima gube posao – objasnila je Borozan na svibanjskom skupu.

Nije nezaposlen, nego NEET

S druge strane, mladi se ne žele mučiti u svojim karijernim počecima kao što su se to nekada mučili njihovi roditelji, a generacija Z već sada uvodi promjene na tržište rada, što se iskusnijim poslodavcima i zaposlenicima baš ne sviđa. Generacijski jaz na stranu, mlađe generacije su možda već nekoliko godina trn u oku iskusnih, ali činjenica je da će radije otići iz tvrtke, pa čak i iz države, te potražiti sreću negdje drugdje nego raditi za plaću kojom si ne mogu priuštiti kvalitetan život. Ako pak ne pronađu posao koji im odgovara, žele se odmoriti od svega ili im se ne sviđa koncept rada osam sati na dan, onda postaju NEET-ovi.

NEET je akronim koji znači ‘nije u radnom odnosu, ne obrazuje se i ne osposobljava‘, a prvi su ga upotrijebili istraživači u Ujedinjenom Kraljevstvu 80-ih godina 20. stoljeća. Prema autoru Massimilianu Mascheriniju iz Eurofounda, pojam je prihvaćen 2010. kao pokazatelj trenda na koji je upozorio Odbor za zapošljavanje Europske komisije i postao je predmet javne rasprave. Ta kategorija uključuje pojedince koji bi se tradicionalno ubrajali u broj nezaposlenih u zemlji, poput onih koji su nezaposleni, koji traže posao, ali se također odnosi na one koji su se prestali prijavljivati na oglase, odnosno odustali su u potrazi za poslom.

Kako smo već prije utvrdili da je svaki svaki peti nezaposleni zapravo mlada osoba, tako i globalni podaci pokazuju da se u svijetu svaka peta osoba u dobi od 15 do 24 godine, odnosno oko 22 posto njih, smatra NEET-om. Pa što im je to prekipjelo da prestanu tražiti posao?

Predrasude o besposličarenju

Različiti su razlozi zašto netko nije na tržištu rada, ne educira se i ne usavršava. Mnogi će na prvu reći da je riječ o lijenosti pa se NEET-ove smatra besposličarima, no to je predrasuda koja već dulje prati mlade. Ove je godine u Ujedinjenom Kraljevstvu provedeno istraživanje o tome zašto se mladi ne žele uključiti u tržište rada i zanimljivo je da je 25 posto njih kao glavni razlog navelo mentalno zdravlje. Drugi su najčešći razlog za ‘odabir‘ života kao NEET financije jer mnogi nakon završene srednje škole žele na daljnje usavršavanje i na fakultete, ali ne mogu si financirati školovanje. Naravno, tu je i razlog da ne mogu pronaći posao koji žele pa radije uzimaju povremene poslove nego da odaberu stalno zaposlenje na poslu koji ih ne zanima ili koji nije njihova profesija. Porazan je i podatak da je mnogo više žena koje su nezaposlene, ne educiraju se i ne usavršavaju, a kao najčešći razlog za to navodi se odluka o zasnivanju obitelji. S druge strane, mnogo više žena nego muškaraca upisuje fakultet. Globalno gledajući, postotak žena koje ne rade, ne educiraju se i ne usavršavaju dvostruko je veći od postotka muškaraca, iako se u proteklih dvadeset godina on smanjio s 34,03 posto žena NEET-ova na 29,74 posto. U svakom slučaju, Europska unija postavila je cilj da države članice do 2030. moraju smanjiti stopu NEET-ova na devet posto – već su ga postigle Portugal, Danska, Irska, Slovenija, Malta, Švedska i Nizozemska.

Što rade ako ne rade ništa

Jedno su, naravno, ciljevi vladajućih, a drugo stajališta mladih koji se, umjesto da rade na vlastitom karijernom putu, radije odmaraju, uživaju, izlaze, igraju… I najčešće žive s roditeljima. U potrazi za ‘pravim NEET-om‘ pronašli smo za potrebe pisanja ovog članka čak dvoje koji nisu javno željeli podijeliti svoje ime jer, kako kažu, ‘nikad ne znaš gdje ću biti za deset godina‘. Jedna od njih završila je srednju strukovnu školu, ali nakon trogodišnjeg obrazovanja više je ne zanima njezina struka, pa zato, kako tvrdi, traži nešto drugo. I tako već šest godina iako, kaže, zna tijekom ljeta otići i odraditi sezonu pa je mirna ostatak godine. Drugi je naš sugovornik pak završio fakultet, ali je ubrzo nakon završetka ekonomskog studija odustao od potrage za poslom jer mu je teško, kaže, vidjeti se kako sjedi u uredu osam sati na dan, zato vrijeme provodi u izlascima, druženjima, videoigrama i gledanju sportskih događaja. Sve je to, kaže, počelo tijekom pandemije jer se nakon nje nikako nije vratio na ‘stari mindset učenja i rada‘.

Kanadsko-američki časopis Vice također je zanimalo što rade mladi ‘kad ne rade ništa‘, na što je dobio nekoliko odgovora koji su uglavnom bili fokusirani na mentalno zdravlje.

– Ne radim ništa oko godinu dana. Nakon završene srednje škole počeo sam stažirati u skladištu proizvođača automobila, ali bilo je tako strašno da sam morao dati otkaz. Ondje me nisu tretirali kao ljudsko biće, više kao alat koji se lako može zamijeniti. Kada sam se razbolio od COVID-19 na vrhuncu pandemije, morao sam više puta objašnjavati zašto nisam na poslu. Jednostavno nisam bio cijenjen. Nikada mi nije bilo dopušteno da odem na stanku i nikada nisam dobio zahvalu – rekao je jedan od sugovornika, pritom dodavši da i njegovi roditelji dugo nisu mogli odlučiti što žele u životu, zbog čega ga posve razumiju, ali da su oni, za razliku od njega, mladost provodili na groznim poslovima u potrazi za nečim što ih ispunjuje.

Kaže da ne želi trpjeti loše uvjete samo radi novca koji za sada, kako navodi, dobiva od roditelja.

Izgubljena generacija

I dok će ih jedni osuđivati, drugi će ih gledati s potpunim razumijevanjem i za njihova stajališta kriviti starije generacije. Bilo kako bilo, vratimo se na početak priče i na ‘Lider invest‘ u Osijeku na kojem je profesorica Borozan upozorila da su dugoročne posljedice nezaposlenosti mladih na ekonomiju i društvo u cjelini velike i teške, a neke od njih mogu biti smanjenje ljudskoga kapitala, pogoršanje zdravstvenog stanja, depresija, siromaštvo, povećanje stupnja kriminala, gubitak outputa i dohotka koji su mogli ostvariti.

– U literaturi se mladi koji dulje ne mogu pronaći posao nazivaju ne bez razloga izgubljenim generacijama, a empirijska istraživanja potvrđuju goleme dugoročne društveno-ekonomske gubitke za cijelu zemlju. Osim toga, mladi ljudi koji ne mogu pronaći dobro radno mjesto u svojoj zemlji potražit će ga u inozemstvu. U zemlji poput Hrvatske, suočenoj s nepovoljnom demografskom slikom i još crnjim demografskim prognozama, to je scenarij koji bi se morao spriječiti – misli Borozan.

Zato smatra da su nužne strukturne reforme.

– Smanjenje nezaposlenosti mladih zahtijeva aktivno djelovanje na njezine uzroke, uključujući strukturne reforme koje osnažuju ekonomiju, obrazovne reforme i ekonomske politike koje potiču rast zapošljavanja te specifične mjere koje olakšavaju prelazak mladih s obrazovanja na tržište rada. Riječ je, među ostalim, o promjenama u zakonskoj regulativi rada, olakšanju pristupa kapitalu za samozapošljavanje različitim potporama i subvencioniranim kreditnim linijama, poticanju na unaprjeđenje znanja i vještina nezaposlenih mladih osoba te umnožavanju broja dostupnih kvalitetnih poduzetničkih obrazovnih programa i radionica. Mladi su budućnost, što političari i nositelji ekonomskih politika često naglašavaju. Međutim, mjere koje se provode da bi se smanjila njihova nezaposlenost nisu dovoljne. Statistički podaci o nezaposlenosti mladih to samo potvrđuju – zaključila je Borozan.