Godinama možemo pročitati i čuti u medijima kako nismo iskoristili sve zemljišne resurse u Hrvatskoj za razvoj poljoprivrede. S druge strane, i sam Lider je objavljivao priče u kojima je tema bila poljoprivredno zemljište i u kojima smo konstatirali da u najmanju ruku zadnjih šest ili sedam godina poljoprivrednici teško mogu doći do poljoprivredne parcele kako bi razvijali svoj poljoprivredni biznis. Čim neka parcela, bila u državnom ili privatnom vlasništvu, bude na prodaju ili ponuđena u najam, vrlo brzo, ako ne i odmah, nađe se kupac ili unajmljivač.
S druge strane, cijene poljoprivrednog zemljišta zadnjih su godina rasle i danas se za jedan hektar u Slavoniji plaća najmanje pet tisuća eura, a nerijetko i više, dok ona najkvalitetnija zemlja na istoku Hrvatske može doseći i cijenu od deset tisuća eura za hektar. Kako pak idemo prema zapadu, cijena pada, ali primjerice i u Virovitici, Varaždinu, Čakovcu, Zagorju također ne manjka potražnje za poljoprivrednim zemljištem.
Usprkos tome, mnogo je neobrađene zemlje, posebno na Baniji i Kordunu, kažu da je ima i u Lici (mada čujemo da u Lici ima primjera, kao i svuda, da se za zemlju dobijaju poticaji, a niti se obrađuje, niti je stoka napasa). Dosta je zemljišta zaraslo u šikaru, ili pak otkako nema stočarstva na dijelovima Velebita dobili smo šume i jasno je da bi tu trebalo ulagati novac kako bi se to zemljište vratilo poljoprivrednoj svrsi. Dobar primjer je priča iz Banije koju smo nedavno objavili u Lideru o ulaganju dvojice poduzetnika Đure Tadića i Zvonka Beloševića u plantažu lješnjaka i koji su nam rekli da na Baniji ima još neobrađene zemlje.
Upravo kada smo pripremali priču o Beloševiću, Tadiću i drugim poduzetnicima koji su uložili u poljoprivredu, Robert Jurišić, osnivač i direktor S-GRAIN BI, tvrtke koja se bavi posredovanjem u kupoprodaji sojinog zrna proizvedenog u Hrvatskoj i Mađarskoj te pšenice i kukuruza, iznio je zanimljivu tezu na Linkedinu da je u Hrvatskoj zapravo iskorištenost poljoprivrednog zemljišta gotovo potpuna. Pri tom je mislio samo na ono zemljište koje je obradivo, odnosno u koje je isplativo ulagati. Ne možemo odmah odbaciti tu tezu, jer kao što smo naveli, i tokom priprema tema o poljoprivrednom zemljištu kao u koru su naši sugovornici znali govoriti da je teško više pronaći bilo koju parcelu jer je interes za obradom zemlje i za stočarenjem veliki, ponajprije zbog izdašnih poticaja.
Proizvodnja nije svuda isplativa
S Jurišićem smo razgovarali o njegovom objavljenom postu i on stoji iza toga, ali je otvoren i za raspravu. Taj nekadašnji predsjednik Uprave Agrokor Trgovine (2015. – 2020.) i član Uprave Pik Vinkovci (2018. – 2020.) na svom postu konstatira kako je kod nas raširena teza da postoji jako puno neobrađenog zemljišta te želi razbiti taj mit.
U nastavku piše: 'U Hrvatskoj se obrađuje uglavnom sva zemlja koju u ekonomskom smislu ima logike obrađivati. Da, postoji zemlja koja se ne obrađuje, ali se ne obrađuje zato što pedološki i/ili klimatološki nije isplativa proizvodnja na toj zemlji. Što to znači? To znači da ta zemlja po svom kvalitativnom sastavu (ilovasto tlo, zakiseljeno tlo i sl.), ili zbog klimatoloških uvjeta (previše/premalo oborina, nedovoljna insolacija, učestali mrazovi i sl.) ne može dati proizvođaču jednak prinos kao neka visokokvalitetna tla. I u tome je sva filozofija.
Kada pri istoj razini ulaganja na dvije kvalitetno različite parcele imate razliku u ostvarenom prinosu od 30 ili 40 posto, onda je to razlika između održivog i neodrživog poslovanja. Općenito, kvaliteta hrvatske zemlje je prosječna (jedino vrijedno spomena je zemlja na krajnjem istoku, uz Dunav), mnogo lošija nego što je to kvaliteta zemlje u Mađarskoj, Vojvodini, Rumunjskoj, odnosno neusporediva je sa kvalitetom zemlje u Ukrajini.
Osim toga, postoje tla koja kvalitetom zadovoljavaju, ali su potrebna značajna ulaganja kako bi se to područje moglo privesti vrsti (pretvoriti u poljoprivredno zemljište) pa je to za proizvođače neisplativa investicija. To je pitanje kojim bi se trebala baviti država/lokalne jedinice vlasti. Još je tu i pitanje funkcioniranja Hrvatskih voda (ili točnije hrvatske odvodnje) i navodnjavanja, ali i to je tema za sebe. Možemo samo konstatirati da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u Europi koja u istoj godini ima i poplavu i sušu. Rezime je da u Hrvatskoj ne postoji slobodna značajnija kvalitetna zemlja koja se ne obrađuje. Drugo je pitanje možemo li optimalnije iskoristiti tih cca 1,5 milijuna hektara korištene poljoprivredne površine', veli na kraju Jurišić.
Nepouzdani podaci
Pitali smo stručnjake što misle o Jurišićevoj tezi. Zvjezdana Blažić iz konzultantske tvrtke Smarter ne podržava tu tezu zbog, kaže, mnogobrojnih podatka koje možemo dobiti iz raznih izvora. Iako Jurišić iznosi podatak o 1,5 milijuna hektara (DZS) iskorištenog poljoprivrednog zemljišta, Blažić upozorava da ni ti podaci, niti oni o kvaliteti tla zapravo nisu u potpuno točni. Iz DZS-ovih podataka je vidljivo, ukazuje ona, da se iskoristivost zemljišta smanjuje.
Primjerice, 2013. Hrvatska je imala 1.568.881 hektara korištenog poljoprivrednog zemljišta, a 2020. taj je broj pao na 1.506.205 hektara. Dakle, od ulaska Hrvatske u EU izgubljeno je 62.676 hektara poljoprivrednog zemljišta! Već taj podatak pokazuje nam da bismo trebali imati više neiskorištenog zemljišta nego što Jurišić pretpostavlja, iako, ruku na srce, nastavi li se smanjivanje poljoprivrednih hektara, zaista ćemo doći u situaciju da je iskorištenost potpuna.
No čak ni ti podaci DZS-a, podsjetimo na riječi Zvjezdane Blažić, nisu baš pouzdani. Ona podsjeća i na druge izvore iz davne 1989. kada je prema Popisu poljoprivrede u Hrvatskoj bilo 3,2 milijuna hektara poljoprivrednih površina.
- Dio tih površina je urbaniziran, dio je zarastao i postao šuma, dio tog zemljišta jesu marginalna tla na kojim je značajno teže i manje rentabilno uzgajati poljoprivredne kulture, ali uz promjene poljoprivrednih kultura, a danas prevladavaju one ratarske, moguće je koristiti i dio poljoprivrednog zemljišta koje je i prije bilo poljoprivredno. No pitanje je isplativosti privođenja obraslog zemljišta i čišćenje tih površina. Kod kultura više dodane vrijednosti i osmišljenog procesa, uz korištenje fondova EU, i to je moguće – kaže Blažić.
No da u podatke zapravo ne možemo biti sigurni potvrđuje i to, nastavlja Blažić, što to nije samo problem u našoj zemlji, nego i većine europskih, i to višedesetljetni, pa su još 1985. čelnici tadašnje EEZ donijeli odluku o pokretanju CORINE (COoRdination of INformation on the Environment), programa koji je u toj fazi bio eksperimentalan projekt s ciljem postizanja dosljednosti podataka o stanju okoliša i prirodnih resursa u zemljama članicama. Primjerice, prema podacima Agencije za zaštitu okoliša Corina Land Cover u Hrvatskoj je za razdoblje 1980. – 2006. ostalo još 2.767.000 hektara mogućeg obradivog poljoprivredno zemljište.
- Znači da u odnosu na podatak DZS-a postoji razlika od 1,2 milijuna hektara mogućeg obradivog zemljišta koje se ne koristi – napominje Blažić.
Novac za trajno praćenje kvalitete tla
Da bi se napravila prava analiza i došlo do podatka je li iskorištenost poljoprivrednog zemljišta potpuna ili djelomična, potrebno je uložiti novac. Ministarstvo poljoprivrede je u NPOO-u predvidjelo sredstava za digitalizaciju poljoprivrede pa bi bilo dobro, dodaje Blažić, da se konačno izrade digitalne baze podataka te riješe i podaci o korištenju poljoprivrednog zemljišta, a također i oni o njegovoj kvaliteti.
Za analizu i praćenje kvalitete tla zadužena je Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH) u kojoj nam kažu da za sada nemaju skupnih podataka o kvaliteti tla koji bi nam omogućili analizu koja su tla zadovoljavajuće kvalitete, a koja treba popravljati da bi prinosi bili bolji. To je zato što nema kontinuiranog praćenja kvalitete tla. Međutim, Hrvoje Hefer, voditelj HAPIH-ovog Centra za tlo i pomoćnik ravnateljice te ustanove potvrđuje riječi Blažić navodeći da je iz NPOO-a osigurano 13 milijuna kuna za provedbu trajnog praćenja stanja poljoprivrednog zemljišta na području cijele Hrvatske.
- Cilj programa u budućnosti je omogućiti identifikaciju kriznih područja na kojima su tla izložena prijetnjama definiranim dokumentom Europske komisije 'Tematska strategija za zaštitu tla'. Osim identifikacije tzv. kriznih područja i prijetnji kojima su tla na njima izložena, trajno praćenje stanja poljoprivrednog zemljišta omogućit će i predviđanje pojava negativnih procesa u tlu, utvrđivanje oštećenja i onečišćenja, te njihovo sprečavanje ili ublažavanje. Tako prikupljeni podaci dat će djelotvorniju politiku zaštite tla kao i politiku održive poljoprivrede i ruralnog razvoja. Program će registrirati i pratiti prirodne čimbenike i antropogeni utjecaj na tlo i u konačnici objektivno vrednovati djelotvornost zahvata zaštite tala i primijenjene agrotehnike – kaže Hefer.
Tako dobiveni rezultati bit će izvor podataka o stanju tala u sklopu Informacijskog sustava podataka o poljoprivrednom zemljištu (ISAPZ). Oni će biti, objašnjava Hefer, ključni Vladin instrument za donošenje praksi održivoga razvoja tla i optimalnih poljoprivrednih sustava te praćenje zakonodavstva i razvijanje strategija i politika zaštite tla na nacionalnoj razini. Zahvaljujući tome podaci će biti objedinjeni i moći će ih razmjenjivati javnopravna tijela, a omogućit će se i pristup javnosti tim podacima i informacijama.
Neke analize ipak postoje
Iako nema kontinuiranog praćenja kvalitete tla u Hrvatskoj, Hefer napominje da su neki projekti u tom smislu ipak provedeni. Primjerice, od 2019. uzorci tla se uzimaju sa pripadajućim GPS koordinatama te, na temelju georeferenciranih podataka HAPIH-ov Centar za tlo izrađuje predikcijske karte kemijskih osobina tla. Rezultati dobiveni praćenjem stanja plodnosti pokazuju kako je preko 50 posto analiziranih uzoraka tla kisele reakcije na kojima treba provesti mjere popravka tla. Također rezultati pokazuju da je u 55,4 posto tala sadržaj humusa manji od dva posto, što dodatno upozorava i zahtjeva, naglašava, mjere popravka tla. Napominje da je najveći problem humoznost tala, a najvažnija strateška agrotehnička mjera su organska gnojidba i gospodarenje organskom tvari.
- U Hrvatskoj se trenutno provodi u sklopu mjera ruralnog razvoja Mjera 10.1.17 koja potiče upotrebu organskih gnojiva na oranicama. Podaci dobiveni praćenjem stanja poljoprivrednog zemljišta, odnosno plodnošću tla za 2019., 2020. i 2021. godinu ne odstupaju, što pokazuje veliku točnost prikupljenih podataka i pokazuju izuzetno važno centralizirano prikupljanje podataka u HAPIH-ovom Centru za tlo, kao početnu točku – kaže Hefer.
Dodaje da je analiza tla nužan preduvjet popravka tla, ona omogućava uvid u stanje, odnosno tzv. 'zdravlje' tla, štedi novac i povećava prinose. Istovremeno, optimizacijom gnojidbe, čuvamo okoliš i proizvodimo sigurnu i zdravu hranu. Ujedno je analiza tla nužan preduvjet i za podatak koliko zapravo imamo plodnog tla i koliko je od toga iskorišteno.
Iako Jurišić govori ekonomskom logikom isplativosti ulaganja, jasno je da je priča ipak dublja i da je potrebno prije svega objediniti i precizirati podatke o broju hektara poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj, a što nemamo, kao i podatke o kvaliteti tla. Profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku dr. sc. Vladimir Zebec kaže da se s Jurišićem može djelomično složiti, ali samo zato što mu je jedini kriterij kojim se vodi ekonomska komponenta. No i Zebec naglašava da 'gospodarenje tlom i zemljišnim resursima ima puno širi društveni i socioekonomski značaj koji se ogleda između ostalog i u očuvanje ruralnih područja'.
- Nadalje, sustavom izravnih i neizravnih potpora zakonodavac bi trebao stvoriti okvir u kojemu će nadoknaditi razliku u prinosu poljoprivrednim proizvođačima koji djeluju na područjima i zemljištima smanjenog potencijala plodnosti, ali to je šira tema. Procjenu koliko novca je potrebno uložiti da bi se poboljšala kvaliteta tla je moguće napraviti tek naklon što se dijagnosticiraju ograničavajući faktori, primjerice kiselost, zbijenost, skeletnost, nedostatak organske tvari, hraniva, itd… jer o tome ovisi i cijena koštanja mjera popravki tla – zaključuje Zebec.
Kada budemo imali sve navedene podatke, tad ćemo moći izračunati kolika je iskorištenog poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.