‘;
Tko god osvoji mandat na najiščekivanijim ovogodišnjim izborima, neće apstrahirati usporedbe sa starim Rimom. Svjetski se policajac, zajedno s ostatkom Zapada, rastače u kombinaciji woke i zelene ideologije kojom nastoji sašiti pokidane komadiće zapadnoga carstva i udahnuti mu novi život. Nešto poput otužnog dječaka iz filma Tima Burtona i njegova najdražeg čudovišta, Frankenweenieja. S istopljenom kombinacijom proizvodnje, sirovina, priuštive ili ikakve radne snage, ‘zamjensko‘ zeleno i inkluzivno nastoji se prodati kao ‘novo normalno‘ s novim tržišnim potencijalima, ipak ponešto sklonijima istočnim ekonomskim zvijezdama.
Učili smo, pa znamo da je svaka civilizacija odživjela svoj puni ciklus (u našem dobu, doduše, sve kraći) čija amplituda neizbježno završava silaznom putanjom i nestajanjem. Ista se stvar događa upravo sada, koliko se god s glavom u pijesku opirali svjedočiti da historia magistra vitae est. Ipak, dugo već baratamo poštapalicom da se stari svjetski poredak raspada, a novi upravo rađa. Jasno nam je i da se raspada Zapad, a sastavlja Istok. No nitko pri tome baš i ne zna definirati što je to točno svjetski međunarodni poredak. Što to rastakanjem staroga gubimo? Podrazumijeva li to neki skup pravila koji netko (tko?) postavlja? Vrijedi li taj skup pravila jednako za sve ili su neki, kako nas lijepo uči ‘Životinjska farma‘, a vijesti svakodnevno serviraju na dlanu, ipak ‘jednakiji‘? Što kada se i policajac i pravila raspadaju?
Da međunarodni poredak podrazumijeva sustav pravila, normi i institucija kojima se uređuju odnosi među državama (u kojima je sve više transnacionalnih korporacija, međunarodnih institucija i organizacija, osobito financijskih, vojno-političko-gospodarskih saveza...), misli Jadranka Polović s Libertas međunarodnog sveučilišta.
Unipolarni kaos
– Takav poredak, uspostavljen nakon 1945., temelji se na međunarodnome pravu, odnosno na pravilima koja su razvijena unutar Ujedinjenih naroda i drugih ključnih međunarodnih institucija. Također uključuje neformalne norme koje su se tijekom povijesti oblikovale i prilagođavale promjenama u moći i interesima različitih aktera. Pojam novoga svjetskog poretka kao ‘postideološkog doba‘ najavio je Francis Fukuyama daleke 1989. svojom tezom o ‘kraju povijesti‘ i konačnomu trijumfu zapadne liberalne demokracije, dominantne ideologije univerzalno primjenjive na cijeli svijet. Istodobno je ugledni američki politički novinar i analitičar Charles Krauthammer u svojem poznatom i često citiranom članku ‘Unipolar Moment‘ iz 1990. iznio stajalište da je završetkom hladnoga rata dotadašnji bipolarni svjetski poredak postao unipolaran, s ključnim položajem SAD-a kao globalne supersile.
Iako su se pojavili potencijalni rivali poput gospodarski moćnih država Japana i Njemačke, kao i ujedinjene Europe, očito je da ekonomsku snagu nije uvijek moguće pretvoriti u stvaran geopolitički utjecaj. To je, prema Krauthammerovu mišljenju, uspjelo jedino SAD-u. Američka se dominacija temelji na vojnoj, diplomatskoj, političkoj i ekonomskoj nadmoći, kao i na sposobnosti da intervenira u bilo koji konflikt bilo gdje u svijetu, ako to procijeni svojim interesom. Krauthammer je odbacio ideju o tome da bi se svjetska sigurnost mogla temeljiti na institucijama poput UN-a. Stabilnost nije prirodna norma međunarodnoga sustava, ističe on, već proizvod djelovanja moćne države. U posthladnoratovskome razdoblju stabilnost proizlazi iz utjecaja supersile. Ako Amerika želi održati stabilnost, ona je mora i kreirati, pretvarajući ‘unipolarni trenutak‘ u ‘unipolarnu eru‘.
Krauthammer je smatrao da SAD treba zauzeti i zadržati poziciju vodeće globalne sile koja će postavljati pravila novoga svjetskog poretka. Alternativa unipolarnosti, zaključuje Krauthammer, ‘nije stabilan, statičan multipolarni svijet (...). Alternativa je unipolarnosti kaos‘ – poručuje Polović, dodajući kako tri i pol desetljeća nakon pada Berlinskoga zida upravo svjedočimo tom kaosu, svojevrsnoj anarhiji u svijetu u kojem se urušavaju temelji unipolarnog poretka. Novi je svijet multipolaran, s Rusijom i Kinom koje zahtijevaju priznanje statusa velikih sila, a niz regionalnih sila – poput Turske, Irana, Indije, Saudijske Arabije, Izraela – sve se snažnije nameće. Takav proces znatno destabilizira međunarodne odnose i stvara novo, nesigurno okružje.
Koje tri ključne države oblikuju novi sustav međunarodnih odnosa, zašto je ekonomija točka loma te gubi li SAD svoju ekonomsku prednost u svijetu doznajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.