Prošlog su vikenda na graničnom prijelazu Bajakovo putnici čekali i do šest sati na ulazak u Hrvatsku. – Eto ti ga na, to je Schengen! – bili su prvi komentari. I novinari su se požurili upitati ministra unutarnjih poslova zašto je to tako. Davor Božinović je, naravno, odgovorio da to sa Schengenom nema veze i da su gužve bile očekivane zbog završetka blagdana te povratka većeg broja ljudi u zemlje Europske unije. A to su novinari mogli i sami zaključiti, samo da su pročitali naslove od prije godinu dana kad se na Bajakovu, tada 300-tinjak kilometara istočnije od šengenskog područja, čekalo i do osam sati. No prije godinu dana čekalo se i na Bregani i na Maclju, najprije uoči ‘hrvatskoga skijaškog tjedna‘, a onda i kad se val putnika s istoka preko Hrvatske vraćao na radna mjesta u Austriju i Njemačku. E, sad tih kolona na zapadu više nema.
Hrvatska se u trideset godina obranila od agresije, osamostalila, prešla u krug demokratskih država i kapitalistički sustav. Ulazak u Schengen i, naravno, u eurozonu bili su posljednji veliki strateški ciljevi. Ostalo je još samo da uđemo u OPEC, ali to je, navodno, samo stvar procedure. I, što sad? Prije nekoliko tjedana u Lideru smo naveli moguće nove strateške ciljeve: postati industrijskim, tehnološkim i izvoznim liderom regije, biti ‘prvi u selu‘, stići u gornji vrh tablice Europske unije prema BDP-u i SIP-u, dostići prosjek životnog standarda Europske unije, postati poljoprivredno neovisnima, stvoriti antikorupcijsko okružje i vratiti iseljene.
A ja bih, u kontekstu aktualnih gužvi na Bajakovu, dodao bar još jedan hrvatski strateški cilj: ulazak susjednih država s područja tzv. zapadnog Balkana u EU i, naravno, jednog dana i u šengenski prostor.
Hrvatska je od Nove godine papinski naslov iz 16. stoljeća Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva) pretvorila u ‘predziđe Europske unije‘. Pa, zašto današnju ulogu europskih graničara ne bismo delegirali istočno? Zašto naše južne i istočne granice u nekoj budućnosti ne bi kontrolirali i čuvali srbijanski, bosanskohercegovački i crnogorski policajci ili, još bolje – grčki i bugarski?
Bio bi to Schengen od Skandinavije do Egejskog i Crnog mora!
Naravno, do ove maštarije dug je put, ali i od jugoslavenskih dinara do eurozone i od Vukovara do Schengena putovali smo više od trideset godina. Možda će još toliko trebati za proširenje Europske unije bez granica. Prvi korak učinjen je 15. prosinca, kad je BiH službeno postala kandidat za članstvo u EU. Vjerojatno će tim putom krenuti i Srbija… jednoga dana. U tome hrvatska politika potencijalnim novim članicama EU treba pružiti svu političku i logističku potporu, ali bez fige u džepu i diskretno, da ne izazove kontraefekt.
Nije to samo zbog ‘gužvi na Bajakovu‘ premda na istok idu i hrvatski šleperi. Hrvatska još nadzire svoju i šengensku kopnenu granicu dugu više od 1300 kilometara. Zato je MUP ove godine dobio 15,6 posto više sredstava iz proračuna nego 2022. A tu je i morska granica, koja je na jugu Jadrana također vanjska granica Europske unije. No imamo mi i nekih sitnih neraščišćenih računa i na sjeveru Jadrana. Granica sa Slovenijom u Piranskom zaljevu (ili Savudrijskoj vali) i dalje je ostala neriješena. Što se promijenilo ulaskom Hrvatske u Schengen? Malo pa ništa. Prema pisanju Večernjeg lista, hrvatski i slovenski ribari više neće biti procesuirani i kažnjavani zbog ilegalnog prelaska granice, ali slovenskim ribarima, a tako i hrvatskima, i dalje će ostati zabranjen izlov ribe u područjima u kojima se dvije države ne slažu oko granične crte.
Hrvatske ribarice i dalje bi najvjerojatnije trebala pratiti policija, koja je cijelo vrijeme uz njih, kako bi ih i dalje čuvala i štitila, a ne zbog toga što je Hrvatska i dosad smatrala, a smatra i dalje, da ilegalno prelaze granicu. Prestankom procesuiranja zbog ilegalnog prelaska granice barem će se malo ublažiti apsurdna situacija u kojoj najviše – i jedino – zarađuju odvjetnici.
Dosad nije naplaćena ni jedna jedina kazna. Ribare se uznemirava, ali nemaju financijsku štetu jer je postupak i kazne na sebe preuzela država, kako Hrvatska tako i Slovenija. Nakon svake kazne odvjetnici koje su angažirale države podnose žalbe. I dok dosad nije naplaćena ni jedna jedina kazna, honorar odvjetnicima redovito se isplaćuje i sada se akumulirao već pozamašan iznos.
Večernji list ozbiljno je obradio temu hrvatsko-slovenskoga morskog razgraničenja. A s druge strane te (ne)postojeće granične crte koja pluta između dviju članica šengenskog područja istu temu na svoj je način obradio Tomaž Lavrič u svome legendarnom stripu ‘Diareja‘ u ljubljanskoj Mladini. Zaista, sad je ključno pitanje gdje je zapravo ta granica koje nema. Međutim, koliko je god piransko-savudrijski apsurd danas besmislen, toliko pokazuje da širenje Schengena neće biti nimalo jednostavno.