Domovince, prema svemu sudeći, ne očekuje prosperitet na desnici po uzoru na AfD i Tiringiju, nego sudbina odumiranja uz vegetiranje u ulozi HDZ-ovih žetončića, ‘zapisana‘ onog trena kad su ušli u koaliciju s prejakim partnerom koji usisava komplementarne stranke
Nije trebalo mnogo analitičnosti da bi se silazna putanja Domovinskog pokreta predvidjela čim je ušao u koaliciju s HDZ-om. Iznenadila je tek brzina raskola – nepuna tri mjeseca od formiranja saborske većine i konstituiranja Vlade. Prvi signali o nečemu neuobičajenom bili su pregovori s HDZ-om, koje nije vodio stranački čelnik Ivan Penava, nego ‘strateg‘ Mario Radić, poznat u poslovnim krugovima kao suvlasnik Pevexa (16,64 posto udjela na osobno ime i na svoju tvrtku Filir). Penava je čak eskivirao ulazak u Vladu. Uz gradonačelnikovanje Vukovarom preuzeo je potpredsjedničko mjesto u Saboru, a planirao je da u Vladu uđe nakon lokalnih izbora sljedećeg proljeća, kao potpredsjednik bez portfelja. Na kraju ministarska fotelja nije dočekala ni Radića, uz njegovo službeno objašnjenje da će se ‘posvetiti vođenju stranke i koalicije s HDZ-om‘, ali i dvojbe u vezi s djelovanjem ‘duboke države‘. DP je zatim u Plenkovićev kabinet poslao trojicu političkih anonimaca.
Bio je to racionalan potez jer je Plenković u pregovorima dao do znanja da mlađem partneru neće dopustiti soliranja. Onda je Penava usred ljeta iznenada sazvao stranačke izbore. Taj politički blitzkrieg bio je Radiću povod za žestoki protuudar, ali nije uspio prikupiti većinu pa je zajedno sa svojom strujom napustio izborni sabor prije glasovanja. Tek je u kratkoj predizbornoj kampanji izišlo nešto unutarstranačkoga prljavog veša, poput diskrecije o trošenju mjesečne apanaže od 500 eura iz blagajne braniteljske udruge, što je inkasirao Penavin vjerni Stipo Mlinarić Ćipe.
Frakcija krupnoga kapitala
Tako se ‘imovinski pokret‘ rascijepio na maticu u kojoj su ostali mali politički poduzetnici i frakciju krupnoga kapitala. Naime, jakom poduzetniku Radiću u izlasku iz DP-a pridružio se europarlamentarac u Ferrariju Stephen Nikola Bartulica, koji je prije izbora plaćao kredite veće od primanja, a odjel maloga političkoga gospodarstva u novoj stranci mogao bi voditi Igor Peternel, koji je u deset godina ‘evoluirao‘ od prijama u SDP (2010.) do prijama u DP (2020.)
Domovinski pokret nastavlja nisku stranaka koje je HDZ iskoristio i upropastio, prema modelu koji najviše podsjeća na poteze političkih lisaca poput Vladimira Šeksa. Počelo je još davno s Antom Đapićem, koji je kao bivši HDZ-ovac preuzeo HSP i pretvorio ga u nevažnu izvanparlamentarnu strančicu. Još je eklatantniji primjer HDZ-ova politička upotreba HSS-a, koji je 2000. u Sabor ušao sa 17 zastupnika kao dio Račanove koalicije, sljedeće četiri godine proveo je u oporbi s još uvijek nemalih deset zastupnika, 2007. osvojio je šest saborskih mandata, da bi nakon Sanaderova odstupanja ostao na jednome jedinom zastupniku.
Posebno je u tom kontekstu zanimljiva pozicija HSLS-a, koji je nakon Tuđmanove smrti kao dio koalicije s SDP-om osvojio 14 mandata, ali je zbog odnosa prema Haškom sudu i granici sa Slovenijom izlazio iz koalicije, zatim se raskolio. Na sljedećim izborima priklonio se HDZ-u i osvojio tek dva mandata, i to je bio kraj političke karijere Dražena Budiše, ali i velikog HSLS-a, koji je spao na one-man-show bjelovarskoga gradonačelnika Darija Hrebaka i podupire Plenkovićeve vlade.
HSLS-u konkurentska liberalna stranka HNS – LS 2003. osvojila je jedanaest mandata, na sljedećim izborima pet, a 2011. opet jedanaest i četiri godine je na vlasti u koaliciji s SDP-om. Na izborima 2015. i 2016. osvaja po devet mandata, ali brzo se raskolila: petero je ušlo u koaliciju s HDZ-om, a četvero je ostalo u oporbi i osnovalo novu stranku Građansko-liberalni savez (GLAS). U dva sljedeća mandata obje te stranke ostaju na po jednome mandatu.
Most – najnepoželjniji partner
I Most se opekao u koaliciji s HDZ-om, ali budući da je taj politički brak iz računa potrajao samo godinu i pol (u dvije vlade), uspio je preživjeti, ali uz podosta gubitaka na državnoj razini. Mostovce posebno boli gubitak vlasti u Metkoviću, odakle je Božo Petrov krenuo iz lokalne u državnu politiku s Mostom nezavisnih lista. Most je tako u kratkom roku dvaput izigrao SDP i okrenuo se HDZ-u, s kojim je dvaput neuspješno koalirao: prvi put detonator sukoba bila je Ina, a drugi put Agrokor. Zato je ta stranka postala najnepoželjnija politička udavača, osuđena na skupljanje otpadaka od HDZ-a, pa bi raskol u DP-u dugoročno mogao igrati za Most.
Zato domovince, prema svemu sudeći, ne očekuje prosperitet po uzoru na AfD i Tiringiju, nego sudbina odumiranja uz vegetiranje u ulozi HDZ-ovih žetončića, ‘zapisana‘ onog trena kad su ušli u koaliciju s prejakim partnerom koji usisava komplementarne stranke. Naime, DP se afirmirao kao desna alternativa HDZ-u i čim je pristao na suradnju, izgubio je razlog postojanja. Tu je pogrešku svojedobno napravio HSS očekujući da HDZ više pomogne njegovoj agrarnoj bazi. To se i dogodilo, pa je Hrvatska (demokratska zajednica) strategijom ‘jedna štalica – jedna kravica‘ do kraja upropastila poljoprivredu. Istodobno je održala na životu mala obiteljska gospodarstva, ali i ‘ubila‘ HSS. Zašto da seljak glasa za HSS kad je HDZ postao njegov efikasniji zagovaratelj.
Domovinski raskol možda će HDZ-u oduzeti koju ručicu u Saboru, ali Plenković ima dovoljnu rezervnu zalihu glasova u nezavisnima i SDSS-u. No DP neće više imati 11 glasova, nego najviše devet, pa možda ostane bez koje ministarske fotelje.
Jednopartijska restauracija
Paralelno s gromoglasnim preslagivanjem na desnici ljevica novog čelnika SDP-a bira u miru i tišini. Međutim, teško da i jedan od šestero kandidata ima šanse u dogledno vrijeme pobijediti Plenkovićev HDZ. Favorit među njima, Siniša Hajdaš Dončić, možda tek zaustavi silaznu putanju stranke. Drugi jaki faktor na ljevici, Možemo!, zaokupljen je predstojećim lokalnim izborima (prije svega zagrebačkim) i upitno je hoće li za četiri godine biti u dobroj kondiciji za izazivača na državnoj sceni.
Za to vrijeme Plenković učvršćuje svoju kancelarsku poziciju. Na nedavnim stranačkim izborima ne samo da je on bio jedini kandidat za novi mandat nego se nitko pokraj oktroiranih kandidata nije usudio kandidirati ni za jedno od četiri potpredsjednička mjesta. Paralelno s time HDZ je u proteklih osam godina čvrsto pohvatao čelne pozicije u ključnim državnim tvrtkama i javnim ustanovama. Cinici bi rekli da je današnja javna scena u posljednje 34 godine najbliža restauriranome jednopartijskom sustavu. To omogućuje Plenkoviću ‘doživotno‘ vladanje Hrvatskom, odnosno dokle on to bude želio i dok mu se ne otvori adekvatna pozicija u Europskom parlamentu. Zato će svim ambicioznima u HDZ-u i oporbi biti koristan podsjetnik na prvu moguću priliku: mandat predsjednika Europskog vijeća upola je kraći od saziva Europskog parlamenta, traje dvije i pol godine.