Biznis i politika
StoryEditor

Rat nije jedini krivac za inflaciju, a ne zna se stiže li nam tek najgore

21. Lipanj 2022.
foto Dražen Lapić
  • Inflacija nije rezultat samo ratnih poremećaja na strani ponude nego i onih iz vremena lockdowna, već je velikim dijelomipak i monetarna pojava

  • Ne zna se jesmo li zagazili u kulminaciju ili najgore tek stiže

  • Moguća je dužnička kriza jer inflacija diže kamate

Većina vlasnika tvrtki nešto mlađih generacija, stasalih nakon sredine 90-ih, nemaju nikakvih iskustava s inflacijom. Poznaju je tek u teoriji. K tome su sve donedavne analitičarske procjene ukazivale na to kako je to tek privremena i to ne baš pretjerano zabrinjavajuća pojava. Čim se nabavni lanci (u drugoj tranši pokidani zbog rata) pokrpaju i nadoknade blokirani putovi energenata (iako EU uvozi iz Rusije više nafte nego ikada prije, dakle može se) sve će se vratiti na staro normalno. Osim što neće.

Pokazalo se da je inflacija ne samo tvrdokorna, nego da je rat s njom imao malo veze – inflacija ovoga puta ipak nije rezultat samo ratnih poremećaja na strani ponude nego, prije svega, onih iz vremena lockdowna (i sada aktualnog kineskog) kao i tiskanja goleme količine raznih novčanih papirića tijekom pandemije. Dakle, velikim je dijelom ona ipak i monetarna pojava. Utoliko još više začuđuje što neke zemlje, poput Kanade, imaju 'genijalne' ideje – građanima/biračima podijeliti novčanu pomoć kako bi lakše izdržali udar inflacije. Ima li išta normalnije od gašenja požara benzinom, za prvu ruku, teškim 9 milijardi dolara? Wellcome to new normal!

No, što je u pozadini dugo neviđenih stopa rasta inflacije poduzetnike malo zanima. Njih zanima kada će kraj i kako da u međuvremenu hendlaju rast gotovo svih ulaznih troškova. Velike kompanije imaju dovoljno vlastitih rezervi da izdrže još neko vrijeme, iako se rast proizvođačkih cijena (u ožujku gotovo 25 posto!) dijelom već prelio na potrošačke (u svibnju je službena inflacija iznosila 10,8 posto). A ostali? Kako, tko. Većina uopće nije spremna pričati o toj temi, a oni koji jesu prilično su škrti na riječima.

Ništa još nije sigurno 

Josip Budimir, predsjednik HUP-ova Udruženja proizvođača kave (i član Uprave Francka), kaže kako je problem sve, od činjenice da se inflacija vrti kroz nekoliko iteracija (najprije su uvis krenule cijene burzovne robe, pa energetika, a sada rastu sve ulazne cijene) do toga kako je najveći problem to što se ne zna jesmo li zagazili u kulminaciju ili najgore tek stiže.

– Samo u godinu dana cijena glavne sirovine, kave, porasla je 80 do 100 posto, ovisno o tržištu. Kako je kava glavna stavka u troškovnoj strukturi proizvođača, to nas je najviše pogodilo. Svi su prerađivači digli cijene desetak posto, no to je premalo da amortizira ukupni udar ulaznih cijena. A sada dolazi novi udar, rast cijena energije, ambalaže, transporta – priča Budimir naglašavajući kako je ipak optimist, jer jedino gorivo inflaciji mogu dodavati isključivo države helikopterskim novcem, a to se za sada ne događa. Upravo obrnuto, manje-više sve su ključne središnje banke u borbu s inflacijom krenule rastom referetnih kamata.

Ivan Miloloža, prvi čovjek Munje, kaže da u ovakvim inflacijskim vremenima planirati mogu samo farmaceuti i proizvođači hrane.

– Svi ostali samo glume da planiraju. Nama struja, voda i plin u normalnim vremenima čine dvadesetak posto materijalnih troškova, a olovo i legure od olova ostatak. Sada su nam energenti na gotovo polovici troškova! Cijena plina skočila je s 0,31 na 1,17 kuna po kilovat satu, dakle četiri puta, struja je skočila pet puta! Zašto je toliko rasla cijena struje? Nema za to nikakve logike, osim ako se nešto posebno teško događalo u termoelektranam, što nije vjerojatno. Struja globalno ne raste toliko kao kod nas. Za skok cijene plina kriv je pokojni Bandić i ekipa koja je vodila Plinaru Zagreb 2019. godine, jer nisu ugovorili lot plina – otvoreno i kategorično optužuje Miloloža dodajući da ovo mogu preživjeti tek rijetke tvrtke bez ozbiljnijih 'oštećenja' bilance.

U Tim Kabelu više ne mogu procijeniti kada će kraj rastu inflacije. 

– Kada su cijene skočile, u prvi mah pet posto, pa deset posto, mislili smo da je to plafon. No, cijene su i dalje rasle. Osobito nas brinu enormne cijene transporta, posebno kontejnerskog, cijene energenata, sirovine i to bakra koji je kod nas od strateškog značaja. Bili bismo zadovoljni da se cijene zaustave na sadašnjim, iako vrlo visokim, razinama, jer sve ima svoju granicu izdrživosti – poručuju iz zaposlenicima jedne od najdražih tvrtki, dodajući kako su uvjereni da u porastu cijena transporta, sirovina, energenata itekako ima i špekulativnih razloga, što bi značilo da nitko ne može procijeniti gdje je kraj rastu cijena.

To bi možda mogli, ne baš znati, ali barem procijeniti ekonomski analitičari. Isti oni koji su lani tvrdili da je ona privremena i da neće predstavljati neizdrživ problem. Doduše, i Budimir misli kako će se inflacija polako smirivati, jer neovisno o tome koliko će rat trajati, Rusija je našla novog velikog kupca, Kinu, a Europa se polako okreće izvorima nafte i plina na Bliskome Istoku, u Africi i Americi. S vremenom će se, tvrdi, i cijena normalizirati, jer, primjerice, već sada cijena kapitalnih dobara polako klizi – investitori zbog visokih cijena odgađaju ulaganja. Kako svi znaju da to vodi u recesiju, cijene se polako spuštaju kako bi se mogao zavrtjeti novi investicijski ciklus.

Drugi se proizvođači, koji o cijeloj stvari nisu željeli javno, uzdaju u višedesetljetna poznanstva koja su sklopili kroz biznis, pa su uspjeli sklopiti nešto povoljnije ugovore s HEP-om. Neki, pak, imaju sekundardne izvore prihoda (mnogi od najma), pa računaju da će s time pokrpati inflacijske rupe. I izdržati. Koliko? Da vidimo što vele ekonomisti.

Moguća dužnička kriza 

Glavni ekonomist HGK Goran Šaravanja poručuje kako će se već zbog statistike, kod izračuna godišnje inflacije, ona smanjiti. Naime, da bi inflacija iduće godine dosegnula ovogodišnje stope ona bi morala rasti jednako toliko, dakle trebao bi se dogoditi novi val rasta recimo cijene plina od 400 posto. A to se, uvjeren je, nema šanse dogoditi. Stoga već do kraja ove godine, a posebno iduće, očekuje stabilizaciju. Doduše, na visokim razinama, ne predviđa se i njen spust, ali u moru loših vijesti...

I Šaravanja kao i svi naši analitičari očekuju da rast kamatnih stopa zaustavi inflaciju, ako treba, i recesijom. No, problem koji se itekako vidi na obzoru jest moguća dužnička kriza, jer inflacija diže kamate, a rast kamata sve zadužene države baca na koljena.

U EU su ugrožene sve zemlje PIIGS-a (Portugal, Italija, Irska, grčka, Španjolska), pri čemu ne brine toliko 'samo' rast kamata (za Italiju je cijena već oko 4 posto) nego strelovit rast spreada (između Italije i Njemačke su već dva postotna boda razlike). Velimir Šonje stoga se uzda u ECB i najavu novog instrumenta.

- Kako bi prevenirali krizu na tržištu državnih obveznica u ECB-u će uskoro objaviti detalje novog financijskog instrumenta koji bi trebao limitirati razlike. Po onome što sada znamo, glavnica i kamate obveznica iz portfelja u posjedu Eurosustava koje dospijevaju reinvestirat će se po fleksibilnom ključu. Na primjer, ako dospije njemačka obveznica sredstva se neće morati koristiti za kupnju njemačkih, nego bi se mogla koristiti i za kupnju talijanskih obveznica. Tržišta su pozdravila najavu. Prinosi su pali, čak se i talijanski spustio ispod četiri posto – tumači Šonje dodajući kako je službena projekcija rasta američkog gospodarstva spuštena s 2,7 posto na 1,8 za ovu godinu, što praktički znači priznanje opasnosti recesije u drugoj polovici godine.

Tržišni je konsenzus da bi FED-ova stopa do kraja godine mogla dosegnuti 3,4 posto, no vrata su otvorena i drukčijim interpretacijama, s nižim stopama. Samo će i tržištu i FED-u, kaže, trebati neko vrijeme da okrenu tanker. A kada se okrene u SAD-u okrenut će se i u EU.

Zelena tranzicija kao dodatan problem

No, za inflaciju postoji još jedna opasnost o kojoj malo tko želi pričati – zelena tranzicija. Osim neobjašnjivo glupog njemačkog poteza gašenja nuklearki, CO2 najneutralnijih, koje su itekako mogle amortizirati sadašnji cjenovni udar, pitanje je ne samo vremena izgradnje zelenih postrojenja nego prije svega njihove cijene i financiranja. I jedno i drugo diže opću razinu cijena. Osim državnog EU novca (kojeg nema dovoljno) nedostaju institucionalni investitori. Dok se oni ne uključe sa 'zdravim' kapitalom, sve ostalo će (bilo kroz tiskanje novca ili članarine/porezno prikupljanje) biti samo dodatno gorivo inflaciji. I to na vrlo dugi rok.

No, za sve mlađe vlasnike i menadžere koji misle da je sadašnja inflacija kataklizma evo malog podsjetnika kako je to bilo nekad – u Jugi.

Statistika kaže da je prosječna stopa inflacije u Jugoslaviji od 1965. do 1980. iznosila 15,3 posto godišnje, a od 1980. do 1987. čak 57,2 posto. Nakon 1986. inflacija se potpuno otima kontroli i prelazi 100 posto godišnje, a do 1990. i 1000 posto – potkraj 80-ih cijene su se najprije udvostručavale svakih godinu dana, a na kraju i udesetostručavale. Tko se još sjeća ukazanja Ante Markovića koji je 1989. s novčanica izbrisao nekoliko nula i dobio odnos od 1:7 u odnosu na DEM (i inflaciju u samo dvije godine praktički sveo na nulu)?

01. studeni 2024 01:59