Dok su oči javnosti i inspektora usmjerene prema mesnim policama, ja ću se pozabaviti kruhom, mlijekom i povrćem. Iza statistike ovogodišnjih cijena poljoprivrednih proizvoda krije se prava drama koju proživljavaju hrvatski poljoprivrednici. Iako su u prosjeku ovogodišnje cijene gotovo na razini lanjskih (pale su za 0,7 posto), pojedini su proizvođači itekako nadrapali. Cijene žitarica, mlijeka i povrća pale su za desetak posto! No deflacijska spirala prekinuta je negdje između hrvatskih polja i trgovina. Žitarice su ove godine pojeftinile za 10,1 posto, ali su u trgovinama, kao i kruh, u listopadu na godišnjoj razini poskupjele za 0,5 posto. Proizvođači prodaju mlijeko za 10,5 posto jeftinije nego lani, a mlijeko, sir i jaja u listopadu su pojeftinili za samo dva posto. Slično je s povrćem, koje se ove godine ubire iz povrtnjaka za devet posto jeftinije nego lani, a u trgovinama su cijene povrća pale za samo 2,3 posto.
Korijen je (i) toga cjenovnog nerazmjera u – jeftinu uvozu i mekoj granici. Ali danas, nakon ulaska u EU, nastojanja da uđemo u šengenski režim i u svjetlu izbjegličke krize, meke granice više nema. Odnosno preselila se od granice s BiH sjevernije i zapadnije – na granicu s Mađarskom, Slovenijom, Italijom. Danas nam iz drugih država članica EU dolazi svakakvo smeće. Ne samo u poljoprivredi, koju zapadnoeuropske države znatno vještije štite i potiču. Upravo je počela velika akcija ispitivanja (ne) ujednačenosti sastava i kvalitete 27 proizvoda u Hrvatskoj i Njemačkoj. Stara Europa pravi se da i ne zna ništa o problemima lošijega deterdženta koji se lifra u tranzicijske države. Pa se tako pravi da ništa ne zna ni o svojim otpacima koje na razne načine uvaljuje u siromašnije države. I nije ona kriva. Krivi smo si sami jer ne znamo zaustaviti uvoz smeća koje uništava i zdravlje i domaću poljoprivredu. Oštri nastupi ministra poljoprivrede Tolušića tu su ipak svojevrsno, makar malo ohrabrenje.