Premda postoji niz faktora koji određuju produktivnost, ona se u rudimentarnom obliku svodi na količinu proizvedene robe ili usluge u određenom vremenu za određenu cijenu. Ostali elementi, poput tehnologije, kupovne moći ekonomije ili organizacije posla, nadgradnja su toga i u tome treba tražiti ključ hrvatske neproduktivnosti. Lijenost nije problem
Hrvatske opet nema među najproduktivnijim zemljama svijeta. Nije neko preveliko iznenađenje, kao što ne iznenađuje ni činjenica da nismo ni blizu vrha liste, čak i ako se gleda samo Europska unija. Hrvatski je radnik, uvriježeno je mišljenje, naprosto neproduktivan u odnosu na radnike u drugim zemljama i za to kao da nema lijeka.
Ako uzmemo u obzir one najstručnije definicije, koje navode da je produktivnost ustvari razlika između potrošenih sati rada i vrijednosti proizvoda, odnosno isporučene robe i usluga, koja je kod nas jednostavno manja nego u drugim zemljama, možemo donekle proniknuti u razloge naše neproduktivnosti u odnosu na druge. A oni se ne temelje, kako nam neki vole sugerirati, na činjenici da smo lijeni i da zabušavamo.
Po čemu je primjerice frizer u Zagrebu koji odradi smjenu od osam sati i svakoj mušteriji posveti pola sata manje produktivan od frizera iz Berlina koji isto tako odrađuje osmosatne smjene i također svakoj mušteriji u prosjeku posveti pola sata? Je li razlog lijenost ili nešto treće? Nešto opipljivije? Šuškavije možda? Frizer u Zagrebu će prosječno muško šišanje naplatiti maksimalno 100 kuna, a frizer u Berlinu između 30 i 50 eura, pa nije ni čudno da on u svom radnom danu stvori veću vrijednost svoje usluge u odnosu na onog u Hrvatskoj. A zato je očito i produktivniji.
Tupe hrvatske škare
Kad ode u Njemačku, hrvatski radnik nije manje produktivan od njemačkog, štoviše. U inozemstvu se o hrvatskim radnicima govori u superlativima, a to nam govori, ističe Boris Feis, tajnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), da objašnjenje za razliku u produktivnosti treba više tražiti u cijenama usluga i dobara, u organizaciji posla i dostupnim tehnologijama, a manje u samim radnicima.
– Prema postojećim procjenama OECD-a, produktivnost gospodarstva Hrvatske jest na oko polovice razine produktivnosti Njemačke. Industrija nam je na oko 75 posto njemačke produktivnosti, a poljoprivreda samo na oko 33 posto – istaknuo je Feis i dodao da na produktivnost najviše utječu tehnologija koja se primjenjuje na pojedinom radnom mjestu, način organizacije rada, kvalificiranost i obrazovanje ukupnog broja zaposlenih te financijska valorizacija, odnosno tržišna vrijednost proizvedene robe ili usluge.
A to valjda onda znači da su škare hrvatskih frizera tuplje od škara njemačkih, da je kod njih organizacija rada frizerskih salona bolja nego kod nas i da je tržišna vrijednost usluge šišanja u Hrvatskoj manja nego u Njemačkoj. Što i jest i tu je sva fama o neproduktivnim hrvatskim radnicima!
Tri 'izacije'
Kako u takvim okolnostima uopće poticati produktivnost, uopće nije neka velika tajna. Ako pitate Klemena Šešoka, jednog od vlasnika i direktora u slovenskoj industrijskoj grupaciji Iskra, sveti gral produktivnosti je digitalizacija, automatizacija i stimulacija. Kad se ta tri čimbenika spoje, produktivnost raste iz godine u godinu i to po dvoznamenkastim stopama, recept je obitelji Šešok, barem kada je Iskra u pitanju. On je prokušan i usavršen u Sloveniji, definitivno funkcionira i u brodogradilištu Iskra u Šibeniku, koje je u njezinu vlasništvu već tri godine, a polako postaje realnost i u zagrebačkoj Elki, koju je preuzela prošle godine.
Bit će teško, gotovo nemoguće demistificirati famu da smo neproduktivni, lijeni, da na poslu češće pregledavamo Tinder no što pratimo ishode naših poslovnih uspjeha. No, to ne znači da od tog poslanja moramo odustati. Možda se jednom situacija preokrene, a netko tada treba reći: jesam vam rekao? Pa neka to ovaj put bude Lider. A kako smo demistificirali tu temu u cijelosti pročitajte u digitalnom ili tiskanom izdanju.