Iseljeni Hrvati na privremeno-trajnom, kako tko, radu u inozemstvu, ali i inozemna radna snaga pristigla u Hrvatsku, postaju sve važnijim ekonomskim varijablama. Na svim razinama, od tvrtki do makroekonomskih pokazatelja države, i to u oba smjera.
Naime, prema najsvježijim podacima HNB-a doznake iz inozemstva rapidno rastu posljednjih godina, samo u vremenu između 2021. i 2022. porasle su gotovo milijardu eura, na 5,1 milijarda. Za usporedbu, lani je cijela zemlja od turizma uprihodila 14 milijardi eura. Treće je tromjesečje prošle godine (za posljednje još nema podataka) kumulativno na razini od 4,2 milijarde, pa je teško vjerovati da neće premašiti prethodnu godinu.
Istodobno, brzo rastu i iznosi doznaka koje inozemni radnici šalju svojim obiteljima u domicilne zemlje. U 2022. poslali su iz Hrvatske oko milijardu eura, dok je taj iznos lani poslan samo u prva tri tromjesečja. Kako je tržište rada i dalje gladno radnika, a domaćih nema – 2022. izdano je 134 tisuće dozvola za rad, lani oko 170 tisuća dok se procjene za ovu godinu kreću oko 200 tisuća – nema sumnje da će izlazne doznake brzo sustizati dolazne.
U međuvremenu, kako država još uvijek ne izlazi s konkretnom strategijom, ne samo privlačenja stranaca nego prije svega zadržavanja, kako ne bismo (p)ostali samo prolaznom stanicom u bolji život negdje drugdje u EU (kako i ne bi kada je minimalna plaća za dobivanje EU plave karte, radne dozvole koja omogućuje naseljavanje visokoobrazovanih ili specijaliziranih osoba s njihovim obiteljima, u Njemačkoj četiri tisuće eura mjesečno, u Hrvatskoj samo 2,3 tisuće), a zapadne zemlje rijetko ili nikako ne sprječavaju rad stranaca s hrvatskim radnim dozvolama izdanim za Hrvatsku, nego i s njihovom intregracijom u društvo, otvaraju se mnogobrojna pitanja, prije svega o njihovim pravima, ali i izjednačenju tih prava s onima domaćih radnika. Opet u oba smjera.
Zaboravljeni blagdani
Konkretno, odvjetnik Danijel Pribanić kaže kako je država pravno riješila uvjete rada i to prilično detaljno. Primjerice, u Pravilniku o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj stoji kako u prostoru koji je namijenjen boravku, spavanju i pripremi hrane može boraviti najviše šest sezonskih radnika; oprema i uređaji u objektu ne smiju biti dotrajali i oštećeni te moraju biti u funkcionalnom stanju; visina prostorija u objektu (visina od poda do stropa) mora omogućiti nesmetano i sigurno kretanje sezonskih radnika; prostorije namijenjene za spavanje muških i ženskih osoba moraju biti fizički odvojene, osim ako se radi o članovima obitelji koji su sezonski radnici te prostor za pripremu hrane mora biti postavljen tako da se može obavljati samostalna priprema hrane; najmanja osigurana kvadratura za smještaj sezonskog radnika iznosi 14 metara kvadratnih po osobi (uključujući prostor za spavanje, pripremu hrane i sanitarne prostorije).
- Ako smještaj osigurava poslodavac ili je posrednik u osiguravanju smještaja, trošak smještaja mora biti primjeren visini plaće sezonskog radnika i ne smije iznositi više od 30 posto neto iznosa plaće i ne smije se automatski ustegnuti iz plaće; poslodavac treba sezonskom radniku dostaviti ugovor o najmu ili jednakovrijedan dokument u kojem se jasno navode uvjeti najma za smještaj.
Ako poslodavac osigurava smještaj sezonskom radniku bez naknade, mora sezonskom radniku izdati dokument u kojem se jasno navode uvjeti smještaja. Uz zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za rad sezonskog radnika, podnositelj zahtjeva potpisuje izjavu da smještaj odgovara člancima 47., 48. i 49. Pravilnika – precizira Pribanić dodavši i kako u dane vjerskih blagdana pripadnici pojedinih vjeroispovijesti imaju pravo na neradni dan, i to kršćani koji slave blagdan Božića na dan 7. siječnja toga dana, kršćani koji slave blagdan Uskrsa prema julijanskom kalendaru na dan Uskrsnog ponedjeljka, pripadnici islamske vjeroispovijesti koji slave blagdane Ramazanski bajram i Kurban-bajram jedan dan prema svom izboru za svaki od tih blagdana i pripadnici židovske vjeroispovijesti koji slave blagdane Jom kipur i Roš hašanu jedan dan prema svom izboru za svaki od tih blagdana.
Zakon o blagdanima je, međutim, ‘zaboravio‘ da te tri skupine više nisu najbrojnije i da sve više radnika stiže iz zemalja posve drukčijih religija i kulturoloških temelja, različitih od gore pobrojanih na koje smo ipak naviknuli.
No, još jedna kvaka 22 leži u tome što se Pravilnikom propisuju uvjeti samo za – sezonske radnike! A Hrvatskoj daleko više trebaju oni koji će ovdje ostati barem nekoliko godina, poželjno i trajno se nastaniti. Država zapravo nije riješila uvjete življenja za stotinjak tisuća stranaca, no, istodobno izviru pitanja i o tome zašto takva prava nemaju domaći radnici?
Nije, dakle, riječ (samo) o tome da stranci nemaju dovoljno definirana prava i nego o tome da domaći radnici nemaju takvu razinu prava. Stoga se Pribanić pita: smije li poslodavac osmisliti sustav prema kojemu će radnike koji nisu hrvatski državljani smjestiti u organizirani smještaj o trošku poslodavca, a da pri tome tim radnicima isplaćuje plaću u jednakome iznosu kao i radnicima s hrvatskim državljanstvom? Riječ je o radu na istim poslovima.
Zašto se domaćim radnicima ne plaća smještaj?
Iz Ministarstva rada odgovaraju kako strani radnici imaju jednaka prava iz radnog odnosa kao i domaći radnici. - Vezano uz uvjete u kojima žive strani radnici (organizirani smještaj ili drugo), skrećemo pažnju da u nadležnosti ovog ministarstva nema propisa koji takvu materiju uređuje. Zakon o radu ne propisuje obvezu poslodavca da preuzme brigu o smještaju radnika niti na općoj razini niti posebno za strane radnike.
Međutim, ako je poslodavac preuzeo obvezu smještaja ili prehrane radnika, pri izvršenju te obveze, u skladu s odredbom članka 28. stavka 4. Zakona o radu, mora voditi računa o zaštiti života, zdravlja i ćudoređa te vjeroispovijesti radnika. S obzirom na to da se upit odnosi na smještaj državljana trećih zemalja, skrećemo pažnju na to da su Pravilnikom o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj uređena pitanja primjerenog smještaja stranih sezonskih radnika, a donesen je kao podzakonski akt Zakona o strancima i u nadležnosti je Ministarstva unutarnjih poslova.
Nadalje, Zakon o radu propisuje jednakost plaća, uključujući i primitke na temelju radnog odnosa, samo u odnosu na jednakost muškaraca i žena, dakle ne i jednakost plaća među istim spolom pod jednakim uvjetima. Stoga smo mišljenja da bi radnik, koji tvrdi da nije dobio jednaku plaću, mogao zahtijevati istu od poslodavca samo ukoliko je to razlikovanje među radnicima uvjetovano nekom od diskriminacijskih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije (primjerice, rasom) – poručuju iz Ministarstva.
Prava očito nisu jednaka, prije svega za domaće radnike kod poslodavaca svih veličina kojima poslodavac ne plaća smještaj ni hranu, ili, zašto ne – ratu kredita, kao dio najma stana.
Pribanić uz to upozorava kako se zbog velike rupe na tržištu rada uopće ne propituju znanja i vještine stranaca koja se od domaćih radnika itekako traže. – Kada je riječ recimo o stranim vozačima nitko ne propituje iz koliko drukčije kulture stižu i koliko su ondje običaji vožnje ili uporabe sirene drukčiji, posljedično i koliko su vjerojatnosti prometnih nezgoda i neuobičajenih situacija veće. Znanje jezika još uvijek je velik problem. Svi bi radnici na istim poslovima trebali imati jednaka materijalna prava, ali ih domaći nemaju i to će ubuduće biti sve veći problem, zbog čega će još manje domaćih ljudi htjeti raditi kod hrvatskih poslodavaca ili će početi tražiti svoja prava na jednaku plaću – zaključuje Pribanić.
Rastući broj pitanja, nedoumica i problema koji izranjaju iz ‘uvoza‘ radne snage država rješava otprilike tempom kojim Hrvatska sustiže prosjek EU. Nakon cijelog desetljeća članstva, za dostizanje konvergencije u ovome nam trenutku treba još oko 20 godina. Valjda nećemo toliko dugo domišljati kako izjednačiti prava svih radnika i kako strance integrirati u društvo kako ne bismo reprizirali Francusku ili Švedsku.