Iako su generacijske ‘borbe‘ uvijek postojale, priče o fightu starijih generacija s mlađima u poslovnom svijetu posljednjih su godina sve glasnije. Od pristupa poslu, zahtjeva i očekivanja, odnosa prema zaposlenicima, sve do pristupa poduzetništvu. Kao da se stalno analizira je li bolje pobijediti u utakmici iskustvom ili mladenačkom snagom. Komu je bilo lakše, a komu teže? Kakav su poduzetnici imali put nekad, a kakav imaju danas?
I da, određene razlike naravno postoje jer su se promijenile okolnosti, tehnologija, svijet... Pa iako ovo nije, niti bi trebalo biti natjecanje, koje su onda razlike između onih koji u poduzetništvo ulaze danas i onih koji su taj korak napravili prije 20-30 godina. I ono još važnije, zašto je na kraju dana važno da je, unatoč razlikama, poduzetnik – poduzetnik!
Bez plana i profita
Kao u inat svima onima koji smatraju da je plan u životu, pa i u poslu najvažniji, neki su poduzetnici dokazali da je ponekad bolje napraviti, a ne planirati. Pa iako su krenuli bez poslovnih planova, brojni iskusni poduzetnici mogu se pohvaliti uspješnim poslovanjem. Vlasnik tvrtke Šmit Electronic Stjepan Šmit jedan je od njih. Posao je pokrenuo 1994. godine, a, kako kaže, kada je počeo, nije ni čuo za poslovni plan, a kamoli ga imao.
– Paralelno s izradom i prodajom aplikacija počeo sam prodavati računala i opremu, servisirati te slagati mreže. Potom se posao širio i na potrošačku elektroniku, a zatim sam otvorio dućan – prepričao je ukratko svoj neplanirano tipični početak za to vrijeme.
I Ante Vrban, vlasnik i direktor tvrtke Arhitekt Ante Vrban, koji svoj poduzetnički početak opisuje terminom ‘kao u filmu‘ jer je prvu tvrtku otvorio s 18 godina još kao student, počeo je bez poslovnog plana, a kao i drugi, na početku nije razmišljao o profitu, već je samo htio raditi.
Dosta godina poslije, ali ne mnogo drugačije, svoje poslovanje pokrenuo je mladi poduzetnik Goran Vrabec, vlasnik tvrtke Volim ljuto. Bez poslovnog plana prvih nekoliko godina, Vrabec je pokrenuo poslovanje da ‘vidi što će od toga biti‘. I upravo je ta rečenica ono što ga razlikuje od njegovih starijih kolega poduzetnika. Naime, on je posao razvio iz hobija, koji je bio potpuno suprotan programerskoj struci u kojoj se školovao.
– Početak nije nimalo izgledao kao poduzetništvo. Cijela je priča počela jer sam želio isprobati egzotične čili-papričice koje nisu bile dostupne u Hrvatskoj i od njih napraviti umake za osobnu upotrebu i eventualno kao darove za prijatelje. Na kraju se pokazalo da su svi bili oduševljeni umacima i tu se lagano počela stvarati ideja o tome da bih to mogao raditi kao dodatan posao – objasnio je Vrabec te dodao da s obzirom na to da je u počecima uz to radio drugi posao od kojeg je živio, financijska mu strana tada nije bila prioritet.
Pretvaranje hobija u biznis
I Tea Kravaršćan, poduzetnica koja stoji iza brenda Tramonto Swimmwear, ima sličnu priču. U poduzetnički je pothvat krenula jer je ‘htjela vidjeti ima li interesa na našem tržištu za kupaće kostime i odlučila pokušati‘.
– Baš sam ušla hladne glave u cijelu tu priču, ni u jednom trenutku nisam razmišljala o novcu i hoće li se sve to isplatiti. Jednostavno sam guštala u cijelom tom procesu izrade badića, smišljanju sadržaja za društvene mreže, dobivanju pozitivnog feedbacka od svojih prvih kupaca i slično – ističe Kravaršćan.
U potpuno drugačijoj branši, ali sa sličnom poentom, u nedavnom razgovoru u podcastu Jaya Shettyja glumac Tom Holland, kojeg je proslavila uloga Petera Parkera u Marvelovom ‘Spidermanu‘, objasnio je da ni on nikada nije planirao imati glumačku karijeru. Glumu je započeo kao hobi te je u jednom trenutku probao od tog hobija početi zarađivati za život.
Čudno, jelda? Kako netko tako uspješan kaže da to što radi nikada nije imao u planu. No, ni Holland ni Vrabec ni Kravaršćan izgleda nisu iznimka. Oni potvrđuju možda i najveću razliku između nekadašnjih i sadašnjih poduzetnika – a to je da sve više mladih poslovanje pokreće iz hobija.
A da je tome zaista tako, barem kada su u pitanju mlađi poduzetnici, potvrdili su i brojni gosti u Liderovu podcastu. Jedna od njih je Sara Jurlin Šančić, suosnivačica domaćeg brenda nakita Sexy Plexy, čiji je posao počeo kao zabava. Ona je sa svojom kolegicom Ivom Kreković Fleiss za vrijeme studija od ostataka materijala koji su upotrebljavale za izradu maketa počela izrađivati privjeske i lančiće. Iz zabave, hobija, pa do manufakture od koje su zarađivale za džeparac, bez poslovnog plana i vizije, nekoliko godina poslije pokrenule su posao.
Bez mnogo straha i drame
Slično je bilo i u slučaju Duška Ilijevića, osnivača i kreativnog direktora SentiMEntal Bikesa. Inače, Ilijević je po struci odgajatelj, a prvi je bicikl napravio za vlastite potrebe u ‘radionici‘ na 12. katu jednog zagrebačkog nebodera. Poduzetništvo mu, kaže, nije bio primarni cilj.
– Sve je krenulo od želje da si napravim vozilo, tada motorizirani bicikl, na kojem će mi biti gušt i zadovoljstvo voziti se. Nakon vlastitog ‘prototipa‘ ideje su počele dolaziti same. Dugo sam godina balansirao između poduzetništva i igre – istaknuo je Ilijević.
A zašto je tome tako? Kako to da se poslovanje danas sve češće razvija iz popratne zanimacije poduzetnika? Sanja Petek Mujačić, izvršna direktorica i partnerica Hauske & Partnera, objašnjava da se iza hobija obično krije strast, a mlađe generacije žele raditi poslove kojim ispunjavaju svoju osobnu svrhu.
– U tim formativnim godinama oni se još traže, otpuštaju naučene obrasce roditelja i tradicionalnog poslovnog svijeta koji su im govorili koji su poslovi i zanimanja dobri, perspektivni, a koji nisu. Stoga ne čudi da krenu u jednom poslovnom smjeru, a onda shvate da ono što im je hobi može prerasti u posao koji će im donijeti dobar osjećaj i osobno zadovoljstvo – istaknula je Petek Mujačić.
No, iako sve to zvuči zabavno, lagali bismo kada bismo rekli da je neriskantno. Kako god pokrenuli posao, to zahtijeva ulaganje i otvara mogućnost neuspjeha. No, uza sva zastrašivanja, mladi su spremni na rizik i na to da, kako se kaže, prođu ‘glavom kroz zid‘ – i to mnogo više od svojih starijih kolega. Boris Vukić, partner i jedan od osnivača Adizesa Southeast Europe (ASEE), objašnjava da je za staru gardu dovoljno velik rizik bio to što je napuštala siguran posao te bi je bilo sram propasti, a mlađi to ne doživljaju kao strašnu stvar.
– Ako s jednim biznisom ‘puknu‘, spremni su ponovno krenuti, i to ne samo jednom. Osim toga, mlađi su investicijski daleko pismeniji i otvoreniji nego što je bila stara garda. Mnogo ovih iskusnih hvali se da nikad nisu uzimali krediti i samo su svoj, zarađeni novac investirali i reinvestirali. Ovi mlađi ne samo da su otvoreni za kredite od banaka, već se raduju svakom investitoru ili dokapitalizaciji. Smijem se u sebi pri pomisli kako bi prošao neki investitor da se pojavio s idejom ulaganja u biznis kod iskusne garde u prvim godina rada njihovih kompanija. Ovi mlađi ranije ‘investiraju‘ u svoja zadovoljstva, a iskusni su dosta dugo živjeli prilično asketski. I na tom tragu – iskusna garda kad je pokretala biznis nije ni znala da se njezina kompanija može prodati, a nemali broj ovih novih osniva je s vlažnim snom kako će je nekom prodati – objašnjava Vukić.
O ostalim razlikama između poduzetnika nove generacije i onih iskusnijih, kao i najvažnijim sličnostima i tome zašto je najvažnije da je poduzetnik ipak poduzetnik čitajte u novom izdanju tiskanog i digitalnog Lidera.