Predložena odredba o promjeni stranih naziva domaćih tvrtki u suprotnosti je sa Zakonom o trgovačkim društvima, koji je usklađen s pravnom stečevinom EU-a i propisuje da nazivi tvrtki u Hrvatskoj mogu biti i na službenom jeziku države članice EU-a
Vlada pozdravlja inicijativu o donošenju zakona o hrvatskom jeziku te će predložiti njegovo prihvaćanje u Hrvatskom saboru, tvitao je prošlog petka Andrej Plenković nakon radnog sastanka s izaslanstvom Matice hrvatske.
Lider je prvi put o ugroženosti hrvatskog jezika opširno pisao još davne 2007. godine u tekstu ‘Last minute za hrvatski poslovni jezik‘. U proteklih šesnaest godina situacija se drastično pogoršala. Globalizacija u sprezi s tehnološkim razvojem toliko se ubrzala da hrvatski jezik, kad bi imao i spretnije jezikoslovce, ne može pratiti sve novotarije i izmišljati adekvatne inačice koje bi bile lako prihvatljive i svima razumljive. Zato treba pozdraviti pokušaj da se neke stvari zakonski normiraju.
Jezikoslovci za rebrendiranje
Matica je izradila Nacrt zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, ali posljednjih godinu dana o tom se dokumentu pričalo uglavnom kao o velikoj tajni.
Premda je tekst malo skriven, može se pronaći na Matičinim mrežnim stranicama, na poveznici https://www.matica.hr/media/uploads/obavijesti/2013/11/zakon_o_javnoj_uporabi_hrvatskoga_jezika.pdf. Sastoji se od 27 članaka na sedam stranica, sve skupa manje od dvije kartice novinskog teksta. Nacrt propisuje da je u poslovnoj i strukovnoj komunikaciji koja se obavlja u Republici Hrvatskoj između hrvatskih ili između hrvatskih i inozemnih pravnih i fizičkih osoba obvezna uporaba i hrvatskoga jezika te da opisi robe i usluga te različiti popratni dokumenti moraju imati inačicu na hrvatskom jeziku. Istina, to je već određeno i drugim propisima, ali često se ne poštuje.
Uza sve ograde da to ne mora biti ni službena ni konačna verzija, ipak smo odlučili analizirati što bi takav propis značio za poslovnu zajednicu, ponajprije zbog najspornije odredbe, članka 22.: ‘Pravne osobe registrirane prije stupanja na snagu ovoga Zakona, a kojih nazivi nisu u skladu s hrvatskim jezikom, dužne su u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu ovoga Zakona uskladiti svoju registraciju s njegovim odredbama.‘
To bi dakle značilo da se sve tvrtke sa stranim nazivima moraju preimenovati. Doduše, predlagač u nastavku predviđa oslobađanje plaćanja svake pristojbe (za Sudski registar) ako se obavlja samo preimenovanje. Dakle, nije izravni trošak, ali jest gnjavaža. I, još gore, za afirmirane tvrtke zahtijeva i kompletno rebrendiranje.
Hoće li Combis postati Račpos?
Najveća hrvatska grupacija, Energia naturalis, mogla bi doći pod udar jezičnog zakona i postati Prirodna energija. Combis je kratica za computer business pa bi mogao postati Račpos (računalno poslovanje). Adria Oil mogao bi postati Jadranska nafta, a Croatia Airlines – HZK (Hrvatska zrakoplovna kompanija). Sumnjiv bi mogao biti i Tommy, jer nadimak osnivača Tomislava Mamića ne djeluje nimalo hrvatski. I Croatia osiguranje moglo bi se delatinizirati u Hrvatska osiguranje. Tko zna što će biti i s Pevexom, Atlanticom, King ICT-om… i nizom drugih, znanih i neznanih junaka hrvatske poslovne scene.
Pritom nisam uzeo u obzir kompanije koje posluju u sklopu stranih multinacionalki. Možda bi jezikoslovci voljeli prekrstiti Coca-Colu (koja bi se mogla izvući jer je zaštićeni brend), Lidl (da nije riječ o prezimenu) ili Kaufland (Zemlja kupovanja baš bi zvučalo hrvatski). Međutim, s obzirom na pragmatičnost ove vlade i izbjegavanje međunarodnih konflikata, stranci će gotovo sigurno biti abolirani. Međutim, pohrvaćivanje će – prema Matičinu prijedlogu – zahvatiti i sve državne i javne institucije, kao i nazive kulturnih, sportskih, zabavnih i drugih priredbi. Hoće li tragom te odredbe nedavno održan WRC Croatia Rally promijeniti naziv? I što će biti s biciklističkom utrkom CRO Race?
Za mišljenje smo pitali Liderova pravnog stručnjaka Stjepana Lovića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić. On nam je skrenuo pozornost na to da bi takva odredba bila u suprotnosti sa Zakonom o trgovačkim društvima, kojim je propisano da naznaka imena tvrtke trgovačkog društva mora biti na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili na službenom jeziku države članice Europske unije i latiničnom pismu. Riječ je, objašnjava Lović, o pravnoj stečevini Europske unije, koju je Hrvatska prihvatila prije ulaska u EU, pa je u skladu s time izmijenila i ZTD (čl. 20).
Lović dakle tvrdi da odredba čl. 22. Nacrta zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika nije u skladu s pravnom stečevinom EU-a, zbog čega je ne bi trebalo ni prihvatiti. Međutim, u slučaju da ta odredba ipak bude prihvaćena u Saboru, prema načelu lex posterior derogat lex priori (kasniji zakon poništava prethodni zakon) nastali bi mnogi problemi s usklađivanjem naziva društva s navedenom odredbom, zaključuje Lović.
Ostaje nastava na engleskome
Nazivi tvrtki nisu jedina dvojba koju otvara zakon o jeziku. U raspravama se proteklih mjeseci spominjala mogućnost zabrane izvođenja nastave na fakultetima, srednjim i osnovnim školama isključivo na engleskom jeziku. Jezikoslovci tvrde da kompetencije učenika i studenata ne bi bile ugrožene kad bi se nastava izvodila kombinacijom hrvatskog i engleskog. No na taj bi se način praktički zatvorila mogućnost studiranja stranih studenata u Hrvatskoj.
Lović objašnjava da se ovim nacrtom zakona propisuje službena uporaba hrvatskoj jezika, ali da to ne sprječava izvođenje nastave na stranom jeziku jer je npr. Zakonom o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti predviđena mogućnost održavanja nastave na stranom jeziku ako je tako navedeno izvedbenim planom studija i ako je taj plan studija odobren. Mogućnost izvođenja nastave na stranom jeziku predviđena je i Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. A ovim prijedlogom zakona ta je situacija/iznimka baš naznačena u čl. 10. pod formulacijom ‘(…) osim u slučajevima kad je važećim propisom određeno drugačije‘, zaključuje Lović.
Predviđene su i kazne: 664 – 1327 eura za fizičke i odgovorne osobe te deset puta više za tvrtke.
Nacrt zakona, naravno, propisuje upotrebu hrvatskog jezika u svim medijima, pa i u svim radijskim, televizijskim i mrežnim programima, koji strane sadržaje trebaju prevoditi. I konferencije za medije stranci su dužni prevoditi na hrvatski. No u Matičinu dokumentu ne spominju se mrežne stranice. Neke domaće tvrtke, naime, orijentirane su isključivo na strana tržišta pa na webu komuniciraju isključivo na engleskome (i još nekim stranim jezicima). Prema Lovićevu mišljenju, Nacrt zakona ni u jednom dijelu ne zadire u način objavljivanja sadržaja domaćih tvrtki na mrežnim stranicama.
Tako je bar u ovoj verziji Nacrta, dok se jezikoslovci ne sjete i tog segmenta.