Financije
StoryEditor

Realne su plaće u zadnja tri desetljeća porasle najviše 55 posto

02. Kolovoz 2024.
EU, Europska unija, euri, euro, štednja, plaćanjefoto Shutterstock

Jedan je od razloga nabujale osobne potrošnje, kako uvjeravaju ekonomisti, i činjenica da manje-više svi potrošači barataju nominalnim plaćama, ne realnima, korigiranima za inflaciju. To bez sumnje ostavlja mjesta potrošačkome optimizmu, iako i službene brojke pokazuju da se sa spustom stope inflacije smanjuje i jaz između nominalnih i realnih plaća.

Konkretno, prosječna je neto plaća u svibnju iznosila 1.324 eura, što je nominalno čak 16,9 posto više, a realno 13,2 posto u odnosu na isti mjesec lani. Rast doista nije zanemariv, no to je godišnji rast, dakle, riječ je o kratkoj seriji. Želimo li znati koliko neka zemlja gospodarski napreduje u stvarnome životu onda posežemo za dugoročnim serijama podataka. A one daju ponešto drukčiju sliku.

Naime, prema podacima AMECO-a, data baze Europske komisije, realne su plaće od 1990. do 2023., dakle, u više od tri desetljeća, ovisno o zemlji, porasle najviše oko 55 posto. Graf koji je na svome LinkedIn profilu objavio Philipp Heimberger, voditelj makro ekonomskih istraživanja na Bečkome institutu za međunarodne ekonomske studije, pokazuje kako su realne plaće najviše porasle u Irskoj, najmanje u Grčkoj dok je Italija u crvenoj zoni – ondje su realne plaće 4,4 posto manje nego 1990.!

image

Realne plaće 1990. - 2023.

foto

Zanimljivo je što je većina zapadnih europskih zemalja prilično nisko na ljestvici, Njemačka, Finska, Francuska, Austrija nagurale su tek oko 30-ak posto rasta, u Luksemburgu su, primjerice, plaće u 33 godine porasle jedva vrijednih spomena 10-ak posto.

Nije bolje niti u Japanu gdje su realne plaće oko 15 posto više, no s obzirom na njihovu višedesetljetnu zaglavljenost u stagnaciji, više od toga nije ni očekivano. Najbolje stoje Velika Britanija, SAD i Irska gdje su plaće porasle 50-ak posto.

Na grafu nema Hrvatske, velikim dijelom zbog ratnih zbivanja i teže dostupnosti podataka. Ekonomist Željko Garača pokušao je izračunati realni rast plaća, no kaže kako su objektivni problem ratne godine, od 1990. do 1993.

- Nisam pronašao kompletne podatke, a neki se pokazuju nerealnima. Tako primjerice Trading Economics ima podatak za plaću u 1992. u protuvrijednosti 2 eura što nema smisla. Prema DZS ukupna je inflacija za promatrano razdoblje 166764,3 posto. Deflacioniranjem bi došli do plaće od 0,7 eura u 1990. To bi značilo da nikakvoga realnog rasta nije bilo i da je cjelokupan rast plaća samo pokrivao inflaciju. Situacija je znatno bolja ako se promatra razdoblje od 1994. godine. Plaće su nominalno porasle preko 900 posto, a inflacija je bila kumulativno 120 posto. To pak daje prevelik realni rast, pa ni to nije pouzdano – priznaje Garača.

Stoga smo za izračun zamolili HNB iz kojeg poručuju kako se prikazana serija realnih neto plaća u Hrvatskoj metodološki razlikuje od serije plaća za druge zemlje, jer su podaci iz skupnoga grafa preuzeti iz AMECO baze podataka i za Hrvatsku su dostupni tek od 1995. godine. Osim toga, inflacija je do 1997. mjerena indeksom cijena na malo, nakon toga indeksom potrošačkih cijena. Metodoloških je razlika još, no bez obzira na to izračun pokazuje kako su realne plaće u Hrvatskoj u 33 godine oko 47 posto veće što bi nas, kada bi metodološka usporedba bila mogućom, smjestilo među prvih pet zemalja na grafu.

image

Napomene: Podaci o plaćama iskazani su prema obračunskom načelu, mjesec za koji je plaća isplaćena. Inflacija je do 1997. mjerena indeksom cijena na malo, a od 1998. indeksom potrošačkih cijena. Nominalne neto plaće su iz kuna preračunate u euro prema fisknom tečaju konverzije 1 EUR= 7,5345 HRK.

foto

No, što graf govori o svim promatranim zemljama? Garača kaže kako su plaće korigirane za inflaciju rasle vrlo sporo, manje od 1 posto godišnje za većinu razvijenih zemalja.

- Druga je ocjena da postoji nekoliko iznimaka u pozitivnom i negativnom smislu. Osvrnut ću se na Italiju koja bode oči jer su plaće 2023. realno manje nego 1990. No, to nije iznenađenje jer se Italija već dugo spominje u kontekstu ekonomskih problema. Zapravo je bila ‘konkurencija‘ Grčkoj, ali zbog znatno važnije uloge u EU na nju se nije smjelo primijeniti mjere koje su nametnute Grčkoj. Druga je važna činjenica i to što je Talijan bio šef ECB-a. U posljednjih 30 godina Italija praktično nije imala realni gospodarski rast, pa onda ni realni rast plaća. Kada se to kombinira s natprosječnom inflacijom u odnosu na druge razvijene zemlje EU neminovan je pad realnih plaća. Ako se krene dublje u analizu zašto nije bilo realnoga gospodarskog rasta i zašto je inflacija bila višom nego u okruženju nameće se zaključak kako je to zbog uvođenja eura pri specifičnoj strukturi talijanskog gospodarstva. Naime, Italija je bila moćna ekonomska sila s vrlo razvijenom, snažnom industrijom, ali čija je produktivnost bila manja i rasla je sporije nego u drugim industrijski jakim zemljama zapadne Europe. Sporiji rast produktivnosti nije bio problem sve dok je talijanska valuta bila lira i onda se njenom deprecijacijom održavala konkurentnost talijanske industrije. Uvođenjem eura, a zapravo još ranije s pripremama za uvođenje eura i fiksiranjem tečajeva prije njegova uvođenja, ta je mogućnost nestala i talijanska industrija polako zapada u probleme gubeći konkurentnost, jer se produktivnost nije mogla popraviti štednjom kojoj Talijani ionako nisu bili skloni, a cijene se izvoznih roba nisu mogle podizati zbog zajedničkoga tržišta. S druge strane, sektor usluga mogao je podizati cijene, što je rezultiralo natprosječnom inflacijom i u konačnici rezultiralo smanjenjem realnih plaća - tumači Garača dodajući kako mu je čudan rast realnih plaća u SAD-u, jer nije rijetko čuti američke stručnjake koji govore o neodgovarajućem rastu realnih plaća u odnosu na realni rast BDP-a.

- Stoga sam pogledao što FED kaže o tome iz čijih se podataka mogu očitati drugačiji podaci, konkretno o tome kako je rast realnih zarada 14,4 posto. Podaci su za tjedan, ali to nije bitno. To pak dovodi u pitanje metodologiju i izvore podataka za kreiranje grafa od kojeg smo krenuli – poručuje.

Kada je riječ o prvoj na listi, Irskoj, kaže kako je to očekivano, no njegovo je mišljenje – ne i tvrdnja – kako takva pozicija proizlazi više iz činjenice da je ona praonica američkoga kapitala, manje iz stvarne snage ekonomije.

No, da graf ipak pokazuje prilično realno stanje stvari potvrđuje nam i neželjeni trend – sve je manje Talijana na Jadranu.

Konzultant Boris Teški, vlasnik Instara, potvrđuje Garačinu analizu, Italija je još od financijske krize 2008., a pogotovo nakon COVID-a ‘pacijent‘ pod posebnom skrbi unutar EU-a.

– Ujedno je i jedan od problema koji se gura pod tepih. Dugoročno loše stanje javnih financija i financijskih sustava problem je i na razini dohotka i zasad se ne nazire rješenje, jer gospodarstvo nema rasta, pa uz sve ekonomske i političke probleme Italija neće u kratkome roku postati ono što je bila. Populizam samo odgađa niz reformi potrebnih za izlaz iz sadašnjega stanja. Odlazak Draghija zatvorio je vrata nekih smislenih promjena, a pitanje je bi li i on uspio. Što se tiče njihovog vidljivo smanjenog dolaska na naše more, u pravu ste, jer njihova razina dohotka i naših viših cijena glavni su uzrok negativnih trendova. Drugi je razlog to što Hrvatska više nije ‘Mediteran kakav je nekad bio‘ niti prema ponudi niti prema cijenama. Istra više nije mjesto gdje dolaze čak niti za vikend (osim u dentalne ordinacije), na Kvarneru (Cres i Lošinj) još ih nešto ima, no Hvar i srednjo-dalmatinski otoci su im preskupi i ne pružaju ni nama, a kamo li drugima onu vrstu odmora koju smo nekada ondje imali. S ‘tiskanjem‘ sezone u kolovoz (dolascima i cijenama) talijanskim gostima jednostavno nemamo što pružiti – analizira Teški dodajući da tako ostajemo na talijanskim nautičarima koji stižu vlastitim brodovima, pri čemu je njihova potrošnja na otocima zanemariva (ili teško mjerljiva kroz fiskalne blagajne), pa je i registrirani učinak nizak. Grčka, Španjolska i sve više Albanija za Talijane su u ovim okolnostima zasigurno bolja ‘value for money‘ opcija.

- Ako uzmemo u obzir i to što je Italija posebno stimulirala ostanak turista kod kuće kao jednu od mjera za oporavak njihova gospodarstva, kumulativan je učinak u njihovim dolascima jasno vidljiv – zaključuje Teški.

A što se može zaključiti o EU čiji smo i mi dio već desetljeće? Bilo bi zgodno vidjeti slične usporedne grafove recimo za realni rast BDP-a ili izvoza ili proizvodnje ili tehnologije i inovacija. Ovo potonje sigurno bi višestruko nadmašilo sve ostale pokazatelje, no sve dok živimo iluziju potrošnje i napretka nitko se ne zamara dugoročnom serijom podataka.

22. studeni 2024 07:31