Talijansko jednokratno uvođenje poreza na bankarsku ekstra dobit zapravo i nije posebno iznenađenje. U ove tri pandemijsko-ratne godine Europa je pokazala koliko voli dodatne poreze, iako je za razloge ostvarivanja ekstra dobiti raznih sektora (energetskih kompanija i banaka, recimo) sama kriva.
Uostalom, sličan su porez već ranije uvele Španjolska i Mađarska, a lani je Češka (s primjenom do 2025.) uvela dodatni porez za banke s neto kamatnim prihodom iznad određene razine. Sličnim su putem krenule Litva i Estonija. Trebamo li onda i mi? Imaju li takvi potezi konkretne posljedice? I kakve? Jesu li članice koje su uvele dodatni porez uopće analizirale utjecaj na ostatak ekonomije?
Kao i u svemu drugome, mišljenja su ekonomista i analitičara različita, jer različito sagledavaju polazišne točke problema. Tako poslovni savjetnik Nikola Nikšić upućuje na činjenicu da u ekonomiji, ali i u cijelom društvenom okruženju, nema uspjeha bez razumijevanja i primjene ‘stakeholder koncepta‘.
– Riječ je o konceptu koji preferira održivi rast i razvoj i društveno odgovorno poslovanje kroz načela slobode, zajedništva, jednakosti i solidarnosti. Inzistira na sigurnosti i stabilnosti u uvjetima neprekidnih promjena tako da pojedinci, organizacije i zajednice na svim razinama skladno, uravnoteženo i ekonomski razumno udovoljavaju interesima svojih dionika (stakeholdera), i ujedno koriste njihove potencijale. Iz perspektive poduzeća, osim dobiti namijenjene vlasnicima te menadžerskih plaća i nagrada, važno je znati kako i koliko se djelovalo i u korist ostalih radnika, kupaca i dobavljača i drugih tržišnih partnera, investitora, proračuna, lokalne zajednice, prirodnog okruženja.
Kada se poremeti ravnoteža očekivanja i mogućnosti dionika u korist nekih od skupina dionika, dolazi do kriza, većih ili manjih, ovisno o razini proizvedene neravnoteže. Što je tako nastala kriza veća utoliko će potreba za transformacijom, s kojom će se ta ravnoteža ponovno postići ili značajno smanjiti disbalans, biti veća. Na žalost, aktualna situacija u globalnom i lokalnom okruženju indicira da nam njegovanje ravnoteže ne ide od ruke, pa su razdoblja kriza sve češća, dulja i snažnija. I na globalnoj razini i za hrvatsko društvo i ekonomiju važna je strategija razvoja, koju nemamo, iz koje svi dionici mogu izvoditi zaključke na koji način mogu participirati u njenoj realizaciji, za svoju korist i za korist ostalih dionika.
U tako stvorenoj hijerarhiji interesa i mogućnosti lakše se izbjegava dominacija kratkoročnih probitaka nad dugoročnim ciljevima, pretjerani fokus na ‘površne‘ financijske u odnosu na ‘dublje i složenije‘, vrijednije ekonomske ciljeve. Kako za sada toga nema, a jasno je da to podržavaju i neke skupine dionika kojima ovakve krizne situacije odgovaraju, onima drugima koji bi i željeli promjenu teško je za razlučiti kako da je realiziraju, uz koje rizike, i hoće li to i kada zaista donijeti određene koristi. U takvoj atmosferi prevladavaju reaktivna ponašanja, obrambeni koncepti, minimalizacija rizika, igranje na povijesna iskustva, i izbjegavanje značajnijih promjena – analizira Nikšić.
Ekstra prihodi banaka privremeni
Očito, misli kako bi dio dobiti banaka svakako trebalo ravnomjernije raspodijeliti među svim dionicima. No, dio analitičara ne misli tako. Financijski stručnjak Neven Vidaković poručuje kako je dobit banaka nužna posljedica promjene u monetarnoj politici EU, no kako u Hrvatskoj postoji izrazito slabo razumijevanje monetarne politike, sada su svi začuđeni. Na pitanje bi li trebalo slijediti primjer Italije kategorički kaže: – Ne. Ovo je dio ekonomske politike koju su zagovarali ‘klonovi‘. Rečeno je da će euro donijeti veći standard, pad kamatnih stopa, ekonomsku stabilnost, iako su to bila zavaravanja. Sada trebamo snositi posljedice svojih odluka. Naravno da je stagnacija kamata na depozite, no znatno više rast kamata na kredite, loš, jer smanjuje ekonomsku aktivnost. Ali nemojte zaboraviti da je cilj ECB-a pad inflacije uz svaku cijenu.
Već je nekoliko puta rečeno da ECB ne zanima ništa osim inflacije. ECB je također više puta javno rekao da je pad standarda i rast nezaposlenosti način da se smanji inflacija. Jasno je da ECB ide na izazivanje recesije. Problem je što ECB ne može smanjiti inflaciju, jer je ona strukturna. Rezultat je takve monetarne politike već očita stagflacija, a to je najgore ekonomsko stanje. Stoga su i ekstra prihodi banaka privremeni, ne zbog inflacije nego zbog rasta loših plasmana banaka zbog recesije. Brzo će se, i to značajno, pogoršati likvidnost banaka – kategoričan je Vidaković dodajući kako su posljedice stvar odabira, jer je još prije dvije godine upozoravao na to što će se dogoditi: pad standarda 10 posto prije uvođenja eura i jednako toliko nakon uvođenja eura. – Ne znam zašto su svi toliko iznenađeni – kratko zaključuje.
No, Petar Vušković, konzultant i ekonomski analitičar, više je na tragu Nikšića. Poručuje kako je oporezivanje bogatih robinhudovski potez. - Čak i kod nas ekonomskih liberala on može biti opravdan, ali samo ako je njegova alokacija poštena. To znači da treba biti usmjeren na neku socijalnu mjeru. Italija je odlučila pomoći mladim ljudima koji dolaze do prvog stana. Onog trenutka kada budemo znali u što će novac biti usmjeren tada će porez na ekstraprofit banaka imati legitimitet javnosti. Nadajmo se da banke tada ne bi bile osvetnički raspoložene.
Ne smijemo zaboraviti, u bankama držimo naš novac. Uvjete čuvanja novca određuje uvijek banka. Uostalom, profite banaka trenutno stvara restriktivna monetarna politika. No takvu politiku voditi do 2025. nemoguće je. Tržišta bi ušla u recesiju, njemačko već jest. Dakle, karakter je profitabilnost banaka kratkoročni. Banke znaju da ako građani ili poduzeća budu u poziciji da više ne mogu podignuti kredite, za njih je to kraj. Kada prva banka uđe u financijske probleme to znači sistemski rizik i za ostale banke. Treba izbjeći paniku na financijskom tržištu – tumači Vušković.
Monterana politika osigurala profite
Nikšić dodaje kako, površno gledajući, banke samo koriste određene benefite aktualnog gospodarskog trenutka. - Na žalost, time nanose značajne štete većini ostalih dionika, korisnicima njihovih proizvoda. Neselektivno podizanje kamatnih stopa i drugih naknada te pretjerano zaoštravanje kriterija pri odobravanje kredita dobrim i izvrsnim poduzećima dovodi do pada profita i ulagačko-razvojnog potencijala tih poduzeća. Zastaju ili odustaju od razvojno-istraživačkih projekata, širenja tržišta (pogotovo izvoznog), proširenja portfelja proizvoda i usluga, ulaganja u dugotrajnu imovinu, pribavljanje i razvoj kompetencija.
Također, padom profita povećavaju se rizici od financijsko nestabilnijeg poslovanja i intenziviranju problema s održavanjem likvidnosti. Time se usporava ciklus razvoja održivog poduzetništva, slabi ekonomija, a neizravno šteti i onima koji na razne načine štede ili imaju deponirana sredstva kod banaka. Naravno, i samim bankama, ali s odmakom, u budućim vremenima, kada će po tko zna koji put biti prisiljene čistiti svoje bilance od manje vrijedne ili bezvrijedne imovine na teret rezultata poslovanja. Nadajući se da će se kao i dosad naći netko drugi da veći dio toga preuzme na svoj teret – poručuje Nikšić upozoravajući da ako se ne dogode značajne promjene u strukturi i ponašanju bankarskoga sektora, ako ne krenu s ulaganjima u razvoj kompetencija i prilagodbu svojih tradicionalnih poslovnih modela primjerenih poduzetništvu koje je nositelj stabilnog i sigurnog društva i ekonomije, taj sektor neće na pravi način odgovoriti načelu ‘stakeholder‘ koncepta i bit će i dalje smetnja i ograničavajući faktor održivog i stabilnog gospodarstva.
Petar Vušković, s druge strane, upozorava kako je restriktivna monetarna politika, vođena višim kamatnim stopama, bankama osigurala neočekivanu profitabilnost. No, krediti su skuplji i određenim poduzećima nedostupniji. To dovodi do smanjenja likvidnosti na tržištu koja je alat u borbi protiv inflacije, ali samo do određene razine. - Čini mi se da smo stigli do razine kada inflaciju više ne možemo smanjiti, sada to može napraviti samo tržište, i to u dugome roku – ili recesija. Onoga trenutka kada poduzeća zbog smanjene likvidnosti počnu otpuštati zaposlenike, to će biti znak da ulazimo u recesiju. Zabrinjava što zaposlenost na razini EU stagnira – poentira Vušković.
Iako bankarski ekstra profiti nisu nastali kao posljedica poslovanja niti su dugoga vijeka, u vremenima priličnih izazova podosta (čak i liberalnih) ekonomista misli kako je u redu da se takvi profiti podijele s društvom. Uostalom, nismo li s pandemijom i državno proglašenim zatvaranjima nepovratno zagazili u vode sve češćeg poništavanja tržišta?