Prošloga je tjedna Europska komisija predstavila revidirani Višegodišnji financijski okvir za financijsku perspektivu 2021. – 2027., uz koji je predstavila i Fond/instrument za oporavak, a koji Hrvatsku svrstavaju među države dobitnice sa alokacijom koja bi trebala biti gotovo dvostruko veća od one koju imamo na raspolaganju u ovom programskom razdoblju. No je li to zaista razlog za slavlje ili nas do EU novca čeka težak put?
EU nove generacije, 1,85 bilijuna eura, zaduživanje na financijskim tržištima, podizanje gornje granice na 2 posto BDP-a, Hrvatska kao velika dobitnica, duplo više novca. Sve su ovo riječi koje smo slušali kada je prošloga tjedna Europska komisija predstavila novi VFO na koji je „naslonila“ Instrument za oporavak. Ukupna „težina“ ovog paketa trebala bi, prema željama i procjenama Komisije, osigurati rast i razvoj na razini Unije, ali i predstavljati odgovor na veliku gospodarsku krizu koja je nastala kao posljedica koronakrize, a čije ćemo posljedice, po mojim procjenama, tek osjetiti.
Predizborno vrijeme idealan je trenutak da igrači na političkoj sceni započnu s međusobnim prepucavanjima o iskorištenosti EU fondova, pa smo tako gledali nekoliko političkih obračuna iz kojih smo uglavnom mogli zaključiti da dionici nemaju pojma o EU fondovima, ali i samohvalu vladajuće garniture u vezi osiguravanja velike alokacije za Hrvatsku i uvjerenosti da se radi o novcu koji samo što nije došao.
Jesu li vladajući zaista osobno zaslužni za mogućnost da Hrvatska dobije veću alokacije teško je reći. Sigurno je da pozicija predsjedatelja osigurava prostor za lobiranje i jači utjecaj, no iz autsajderske će pozicije će matematiku biti moguće provjeriti tek kad cjelovita regulativa za izračun doprinosa EU-a bude dostupna. Kada je u pitanju nova financijska perspektiva i usvajanje predloženog plana EK; situacija nije blistava.
Prije svega, treba reći da EK kasni s ovim prijedlogom i da se oko njega još uvijek nisu usuglasile sve države članice. Vremena za usuglašavanje je malo jer cjeloviti paket mora biti usvojen do kraja ove godine i to je opterećujuće za sve dionike. Ovo kašnjenje ima i nepovoljan utjecaj na države članice jer je njihova uloga, pojednostavljeno rečeno, pripremiti planove razvoja, operativne programe i propise koji će regulirati korištenje EU novca u sljedećem razdoblju.
Hrvatska je u ovom segmentu započela strateško planiranje kada je krenula s izradom Nacionalne razvojne strategije koja je trebala poslužiti kao baza za programiranje, ali tekst koji je izrađen nije usvojen i čeka novi saziv Hrvatskoga sabora te formiranje nove Vlade. Do koje će se mjere tehnička Vlada upustiti u programiranje i koliko će toga sadržajno ostati u novim strateškim dokumentima ovisit će i o tome tko zasjedne na vladajuću poziciju, odnosno koja razina (dis)kontinuiteta vlasti će se dogoditi nakon izbora. Moguće je da se novima ne svidi što su radili stari i eto opet problema.
Osim, da tako kažem, redovitog programiranja, Hrvatska i druge države članice morat će pripremiti plan reformi za potrebe Instrumenta za oporavak, što predstavlja dodatno opterećenje za sustav koji sam po sebi nije efikasan pa je realno pitati se koliko će identificirane potrebe zaista odgovarati situaciji na terenu (sjetimo se samo ingenioznosti države kojoj smo svjedočili prilikom objave prvih 60 i kusur mjera za oporavak gospodarstva od utjecaja korone koje su naišle na ogroman val kritika) i kakva će biti reakcija zainteresirane javnosti, posebice novih interesnih skupina koje su se formirale unazad nekoliko mjeseci. I na ovaj proces konzultacija bit će potrebno uložiti određeno vrijeme, a vrijeme je upravo ono što trenutačno nemamo.
Varijabla vremena može nas dovesti u dodatni problem s kojim se suočavamo prilikom programiranja novih financijskih perspektiva, a taj je da se „nabrzaka“ sklepaju programski dokumenti, sklopi Sporazum o partnerstvu u EU i da kasnije opet imamo problem jer nismo pogodili što nam zaista treba.
Za dobro korištenje EU novca, potrebna je efikasna javna uprava koja je sposobna novac dodjeljivati brzo, efikasno i na jednostavan način. Za sve to je potrebno pojednostaviti postojeće procedure koje je Hrvatska u velikom dijelu samoj sebi zakomplicirala. I za taj posao su potrebni ljudi i vrijeme, a toga, ponavljam, nema.
Zbog svega navedenog, Hrvatska se opet nalazi u jednoj nezavidnoj poziciji; slavili bismo, a zapravo nas čeka hrpa teškoga posla, za koji nije sigurno tko će ga i kada obaviti.