Atentator na slovačkog premijera najvjerojatnije je bio samostalni strijelac osvetnik. Odgovornost, barem ona posredna, na slovačkim je i europskim političkim elitama koje posljednjih godina svojom retorikom i politikama polariziraju društva do granice pucanja
U slovačkome gradu Handlovi 15. svibnja poslijepodne u susretu s građanima ustrijeljen je slovački premijer Robert Fico. Dok ovo pišem, liječnici njegovo stanje ocjenjuju ‘stabilnim, ali i dalje ozbiljnim‘. Europska politička javnost u šoku je i nevjerici. Naime, atentati na političke lidere uistinu nisu dio europske tradicije. Pritom mislim na kulturno-političku Europu, onu koja je nekoć na istoku završavala na granicama Austro-Ugarske, a u novije se doba uglavnom poklapa s granicama Europske unije.
Naravno da ovoj tezi odmah možete suprotstaviti niz kontraargumenata: sarajevski atentat na austrijskoga prijestolonasljednika Ferdinanda (1914.), koji je bio uvod u Prvi svjetski rat; beogradski atentat na hrvatsko političko vodstvo, uključujući Stjepana Radića (1928.); marsejski atentat na jugoslavenskoga kralja Aleksandra Karađorđevića (1934.), štokholmski atentat na švedskog premijera Olofa Palmea (1986.), beogradski atentat na srbijanskog premijera Zorana Đinđića (2003.)…
Bez državnog potpisa
Bez obzira na metu i mjesto zločina, pištolj je u pravilu bio u ruci aktera iz istočnoga kulturno-političkoga kruga i u službi njihova interesa. U Sarajevu 1914. pucanj u prijestolonasljednika Ferdinanda i dotadašnji geopolitički poredak ispalio je bosanski Srbin Gavrilo Princip u organizaciji srpske vojno-obavještajne službe. U beogradskoj Skupštini 1928. metke u hrvatske zastupnike predvođene braćom Radić i u mogućnost razvoja Kraljevine Jugoslavije na demokratskim i federalnim načelima ispalio je crnogorski Srbin Puniša Račić, pripadnik vojno-terorističke organizacije Crna ruka. Na ulicama Marseillea 1934. metke u kralja Aleksandra i mogućnost opstanka Jugoslavije kao centralizirane diktature ispalio je Vlado Černozemski, pripadnik makedonske ekstremne političko-vojne organizacije VMRO, uz pomoć prvaka hrvatskoga ustaškog pokreta. U Beogradu je pred sjedištem Vlade metke u srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ali i u mogućnost europske, demokratske Srbije, 2003. ispalio Zvezdan Jovanović, pripadnik paravojne formacije Milorada Ulemeka Legije i produžena ruka proruskoga političkog kruga u Srbiji. Od poznatijih atentata na europskom tlu jedino ubojica švedskog premijera Olofa Palmea do danas nije otkriven niti su razjašnjeni motivi.
Pitanje je kamo u toj povijesnoj statistici atentata na političke lidere svrstati pokušaj ubojstva premijera Fica. I postoji li realna opasnost da će (i) u državama tradicionalno europskoga političko-kulturnoga kruga, kojem pripada i Slovačka, atentati na političke lidere u budućnosti postati sredstvo političkog djelovanja, a pištolji politički arbitri u domaćim ili međudržavnim sporovima. Prema nalazima dosadašnje istrage, nije vjerojatno da atentat na Fica ima državni potpis.
Atentatora Jurja Cintulu (71) iz grada Levica mediji sad portretiraju kao književnika i pjesnika, kao da je nobelovac, premda više sliči lokalnom čudaku nedefiniranog zanimanja koji se vrtio od lokalne literarne sekcije do proruske paravojne postrojbe Slovački vojnici, od osnivanja udruga protiv nasilja do pucanja u premijera jer nije zadovoljan njime. Mogao bi možda biti višestruki terenski žbir, ali nikako osoba od koje bi ozbiljna država ili služba naručila atentat na premijera. A i zašto bi? Robert Fico je kao političar lijeva verzija Viktora Orbána, izrazito proruski orijentiran. Ali vodeće sile Zapada razvile su skup mehanizama za discipliniranje svojih neposlušnika, uključujući i financijske sankcije, antikorupcijske postupke, zatvor napose. Rusiji pak Fico, koliko se zna, nije bio nepoćudan. A da je i bio, Rusi to ne rade s cintulama. Njihovi nepoćudni sami skoče kroz prozor.
Primjer polariziranoga društva
Cintula je, najvjerojatnije, ipak bio samostalni strijelac osvetnik. A to vraća odgovornost, barem onu posrednu, na slovačke i europske političke elite koje posljednjih godina svojom retorikom i politikama polariziraju društva do granice pucanja. Slovačka je samo jedan od europskih primjera politički polariziranoga društva. Prije nego što je postao meta i premijer, Fico je sudjelovao u tome. To što atentat na njega nema rukopis organiziranih (geo)političkih obračuna, kao što se to u posljednjih stotinjak godina događa(lo) u europskom predvorju, nikako ne znači da je današnja Europa imuna na politički motivirane atentate. Prije upućuje na njezinu sposobnost samorazaranja. No dosad je Europa imala i sposobnost samorefleksije i samoispravljanja. Atentat na premijera Fica možda ipak probudi odgovornost politike.