Vlasnici konja u okolici Otočca dobivaju poticaje za njihov uzgoj, ali iako je uvjet za korištenje poticaja da se o životinjama moraju brinuti, to zapravo ne rade. Konji lutaju poljima i njivama nanoseći štetu drugim poljoprivrednicima, što može izazvati tragediju
Neku večer gledao sam emisiju ‘Provjereno‘ na Novoj TV. Smrznuo sam se zbog onoga što bi se moglo dogoditi. Mali poljoprivrednici u Lici, u okolici Otočca, koji žive od posla organiziranoga na svojim imanjima već su dugo izloženi raznim provokacijama jedne tamošnje obitelji čiji konji uništavaju polja i pašnjake. Ako sam dobro shvatio, brzo se mora reagirati dok nije pala nečija glava.
O imenima ne bih jer nisam ih ni zapamtio iako su spomenuta u emisiji, a osim toga spominjali su se nekakvi ustaše, četnici i kojekakve druge uvrede, što je više folklor kako bi se opravdali nedopušteni postupci. A i nisam baš shvatio najbolje tko je koji ekstrem naših naroda, ali dobro sam shvatio da postoji brojna obitelj koja je kupila pasmine konja tradicionalne u tim krajevima i za te konje dobiva izdašne poticaje.
I to je njezina svrha uzgajanja konja. Istodobno se obitelj uopće ne brine o njima. Čak bi se moglo reći da nema pojma kuda životinje lutaju po cijeli dan (a možda i po nekoliko dana) iako bi se prema propisima kojima je regulirano tko dobiva poticaje za takve životinje vlasnik trebao i brinuti o njima, odnosno hraniti ih i redovito angažirati veterinara radi provjere njihova zdravlja.
Nije se s tim igrati
Ništa od toga ta obitelj ne čini, govorili su sugovornici u reportaži; konji su posve zanemareni i svaki dan ulaze na tuđa imanja uništavajući ljetinu i pasući travu. Bilo je mnogo policijskih intervencija, no policija odvede vlasnika konja u postaju, napravi zapisnik i pusti ga kući. A on i njegova obitelj i dalje po starome. Poticaji se slijevaju, a za konje ih baš briga.
To je svakako nepravda i mislim da bi iz Ministarstva poljoprivrede prije svega trebali skoknuti do tih sela u okolici Otočca i utvrditi pravo stanje te obustaviti isplatu poticaja toj obitelji ako se zaista utvrdi da su konji zanemareni (a u reportaži nam to sugeriraju).
No mene je zaprepastio kamerom snimljen razgovor između jednog od vlasnika konja i mještanina kojemu konji nanose štetu. Vlasnik konja tom je mještaninu psovao majku i prijetio mu smrću. Koliko se god to nekomu možda činilo bezazlenim, nije se s tim igrati. Nikako.
Pišem to iz svoga, da tako kažem, posrednog iskustva s takvim ljudima. Podrijetlom sam iz Bosanske krajine, koja graniči s Likom, i zapravo je riječ o ljudima jednakog mentaliteta, jednakoga tvrdog izgovora. Dobro se sjećam priča još u vrijeme kad sam bio klinac, ali i poslije, kad bi tadašnja vlast odlučila eksproprirati nekomu komad zemlje da bi se sagradio put. Scene su uvijek bile iste: na dolazak predstavnika vlasti da obilježe već oduzetu zemlju stuštio bi se otac sa svojim sinovima naoružan lovačkim puškama i prijetila bi tragedija.
Onda bi se predstavnici vlasti zajedno s tadašnjom milicijom pokunjeno povukli, ali nakon nekog bi vremena provedbom prave milicijske operacije ta zemlja ipak bila oduzeta. Ljudima je u Krajini uvijek zemlja značila sve, kao i Ličanima. Slušajući te male poljoprivrednike, čujem da i sami govore da njima ništa drugo nije ni preostalo nego baviti se poljoprivredom na svojim imanjima.
Nemoćni promatrači
Prema onomu što sam vidio u reportaži, jako me je uznemirila prijetnja vlasnika konja, ali i ne samo to: bojim se da netko od oštećenih poljoprivrednika ne ‘pukne‘ i ne učini neko zlo jer sam shvatio da su i ti ljudi na rubu živaca. Toliko puta prijaviti vlasnike konja, a na kraju nemoćno promatrati kako im ti konji uništavaju imanja, može izazvati najgore. Dogodi li se takvo što, tek će onda mjerodavni reagirati, ali tada će biti kasno.
Istina, u takvim situacijama oštećenim poljoprivrednicima preostaje tužba protiv vlasnika konja, no i policija i Županijsko državno odvjetništvo mogu mnogo toga učiniti. Ili pak da Ministarstvo poljoprivrede uskrati poticaje toj obitelji za uzgoj konja (dokaže li se da se ne brinu o njima), a onda da policija pojačano jedno vrijeme kontrolira to područje kako se ne bi dogodile neželjene posljedice. U svakom slučaju, ljudi moji, nešto se hitno mora učiniti!
POST SCRIPTUM
Proljetos sam obišao Liku s kolegama novinarima. Ima dobrih primjera malih poljoprivrednika koji se uglavnom bave stočarstvom. No već tada čuli smo za probleme uzgoja životinja za koje se dobivaju poticaji, a tih životinja ili uopće nema ili ih vlasnici imaju, ali se o njima ne brinu, kao što pokazuje ovaj primjer. Obišli smo dijelove od Korenice do Udbine, što znači da je riječ o učestaloj pojavi, pa je to još jedan razlog da se mjerodavna tijela pozabave tim problemom.