Ugostitelj je kažnjen nakon što je inspektor ustanovio da mu cjenik nije, osim na hrvatskom, napisan i na jednom od stranih jezika, što je zakonska obveza. Upravo propisivanje te obveze pokazuje koliko se država nepotrebno petlja u gospodarstvo
Evo jednog primjera koji pokazuje koliko nepotrebno država intervenira u gospodarstvo. Riječ je o obvezi da na stolu u ugostiteljskom objektu cjenik mora biti na hrvatskom i na stranom jeziku, umjesto da se ta odluka prepusti ugostitelju.
Iako se tema na prvi pogled čini banalna, iz ranije objavljene priče jednog ugostitelja na portalu Udruge Glas poduzetnika saznajemo da je morao platiti kaznu za kafić 5000 kuna te još 2500 kuna kao odgovorna osoba. Inače, kazna se kreće od 2500 do 20 tisuća kuna, kako piše u Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti.
I danas vrijedi odredba
A priča ide tako da je zagrebačkom ugostitelju došao inspektor koji je nakon pregledanih papira i konstatacije da je sve uredu zatražio još i cjenik. Nakon što je ustvrdio da na cjeniku ne piše ponuda na jednom od svjetskih jezika, upitao ga je zašto. Ugostitelj u nastavku opisuje što se dogodilo: 'Napominjem da je riječ o caffe baru i trebam prevesti samo pet do šest riječi kao što su kava, čaj, pivo, vino, a sve ostalo su trgovačka imena koja se ne prevode. Na moj upit od kada je taj zakon, inspektor sav ponosan kaže: 'Sabor je to usvojio prije mjesec dana i to ste morali napraviti.' Na moj komentar da ću ispraviti 'tako veliku pogrešku' i ispisati novi cjenik, rekao je da ne može jer nas je zatekao u prekršaju. Nisam mogao vjerovati.'
Ugostitelj se žalio jer je smatrao da je to toliko blesavo da se odlučio žaliti. Naravno, žalba mu je odbijena (ha, takav je zakon) i platio je puni iznos kazne.
Iako je priča objavljena nedavno, vjerojatno se to dogodilo 2015. kada je usvojen Zakon (i kada su inspektori teže opraštali grijehe poduzetnika, osim ako neki od njih nisu bili 'stimulirani' da praštaju), jer ugostitelj navodi riječi inspektora da je Sabor Zakon izglasao prije mjesec dana. A možda se dogodilo i kasnije, nisam siguran. Na stranu to što je inspektor mogao progledati kroz prste i ponuditi ugostitelju da u roku od sedam dana (ugostitelj je nudio rok od jednog dana) ispravi tu nepravilnost, mene je ne manje od toga isprovociralo da pišem o ovome to što ta odredba, zaista nepotrebna, i danas stoji u Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti. Netko bi mogao reći da se ne slaže s tim smatrajući da bi stranci mogli biti prevareni ili se osjećati nesigurni u ono što naručuju, ali meni se to baš i ne čini kao jak razlog da ugostitelji moraju imati obvezu da im cjenik bude na nekom stranom jeziku. To se može riješiti razgovorom s konobarom itd., ali da ne duljim, ja zapravo i jesam za to da ugostiteljski objekti cjenike imaju i na nekoliko stranih jezika, međutim, ne u smislu da im se to nameće.
Nije baš banalno
Naime, svaki ugostitelj koji drži do sebe u današnje vrijeme, pogotovo jer nam se, izgleda, turizam vraća, a i zbog toga što na raznim platformama gosti ocjenjuju kafiće, imat će cjenik barem na engleskom i intervencija države tu je zaista suvišna. Ako neki poduzetnik u Zagrebu, gdje je prije korone dolazilo jako mnogo turista, smatra da mu je dovoljan cjenik na hrvatskom, onda je to njegov problem ili, bolje reći, pitanje prepoznavanja trendova na tržištu, o čemu svaki poduzetnik treba voditi računa. Na kraju se dogodi nešto takvo kao što je opisao spomenuti ugostitelj, propišu se nebitne stvari iz domene poduzetničke umješnosti, a ne državne intervencije, pogotovo malim poduzetnicima to promakne i na kraju još budu kažnjeni, i to jako. Jer kazna za cjenik koji je napisan samo na hrvatskom i do 20 tisuća kuna stvarno je, da ne kažem i bezobrazluk.
No iako se to čini bezosjećajno prema ugostitelju, još je veća šteta napravljena za poduzetničku klimu zbog činjenice da se država petlja i tamo gdje joj stvarno nije mjesto. Tako da ovaj naoko banalni primjer i nije baš banalan.
POST SCRIPTUM
Iako je inspektor zaista tada mogao progledati kroz prste i reći ugostitelju da napravi cjenik i na stranom jeziku, valja reći da je problem u tome što u to vrijeme nije bilo zakonske osnove za to. Naime, zakoni su određivali odmah kazne, bez upozorenja prekršiteljima i ostavljanja rokova za ispravak pogreške. Zakoni vezani uz MUP jedini su ili rijetki koji su ostavljali takvu mogućnost, i zato bi bilo dobro da se prilikom svake promjene nekog zakona u kaznenim odredbama omogući svima najprije neki rok da isprave svoju pogrešku, a ako to ne učine, ne treba čak ni ponuditi da kazna bude prepolovljena ako se plati u roku od sedam dana.