U Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti piše da kiosci, štandovi s palačinkama, košticama i sl. ne smiju biti na udaljenosti manjoj od sto metara od postojećega ugostiteljskog objekta u građevini. Vrlo je upitno ima li to smisla, ali još je važnije što je ta odredba neprovediva
Zanimljiv problem u Hrvatskoj imaju oni poduzetnici koji bi se htjeli baviti ugostiteljstvom postavljanjem kioska ili pak pravljenjem palačinki… Iako će mnogi reći da to i nisu pravi poduzetnici, ja bih rekao da jesu, jer i oni imaju neku svoju poduzetničku inicijativu i plaćaju poreze državi i lokalnoj samoupravi.
Dakle, u pitanju je članak 14., stavak 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti u kojem piše da kiosci, štandovi s palačinkama, košticama i sl. ne mogu biti na udaljenosti manjoj od sto metara od postojećega ugostiteljskog objekta u građevini, zasebnom dijelu građevine ili poslovnom prostoru u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost, osim u slučaju kada je riječ o održavanju manifestacija, sajmova, prigodnih priredbi i slično. Konkretno, osim kioska, riječ je o prodaji hrane i pića u nepokretnom vozilu i priključnom vozilu, šatoru, na klupi, kolicima i sličnim napravama opremljenim za pružanje ugostiteljskih usluga na javnim površinama. Na prostoru u privatnom vlasništvu isti ugostiteljski objekti mogu biti uz odobrenje jedinice lokalne samouprave.
'Cilo misto dugo 150 metara'
Zašto je zakonodavac to tako odredio nije mi baš jasno, osim ako je želio obraniti pravo, primjerice nekog fast fooda ili restorana u obližnjoj zgradi da mu kiosk s ćevapima, hamburgerima i hot dogovima ne pravi možda neku vrstu nelojalne konkurencije. Ili možda svojim kioskom nagrđuje urbanističke ljepote kvarta. Vjerojatno nije to, ali zapravo to spominjem samo usput, pa ako netko želi, može o tome razmisliti.
Ono što je mene zaintrigiralo u tom propisu, na koji sam slučajno naletio, jest to što je u velikom dijelu zemlje praktično neprovediv želimo li imati štand za pravljenje palačinki dok šetamo pločnikom i kupimo par njih s čokoladom i orasima. A ako netko postavi štand, onda taj mora kršiti spomenutu zakonsku odredbu. Primjerice, čitajući komentar na jednom forumu, jedan Dalmatinac je napisao: 'Ma meni su prije u Komiži rekli da ne mogu ni po jednom zakonu otvorit štand s palačinkama jer je sve manje (udaljenost, op.a.) od sto metara... Koja glupost! A grad mi da koncesiju za na plažu, međutim, država ne da jer je manje od sto metara od hotela. Cilo misto je 150 metara dugo, kako da ja to izvedem…'
Dakle, taj je zakon provediv u većim gradovima, ali i tu ne baš u svim dijelovima, dok se u drugim sredinama prostor sužava što je ona manja. Zakon brani otvaranje takve djelatnosti i za vrijeme turističke sezone, dakle, kada nastojimo od turizma izvući što više novca, takva se mogućnost sprječava, umjesto da se potiče.
JLS-ovi zažmire
U praksi pak, kako se moglo iščitati, ta se zakonska odredba baš i ne poštuje, pogotovo u manjim sredinama. Kako sam naveo, tu odredbu provode jedinice lokalne samouprave, koje najčešće zažmire na takvo što. A kako bi se i provodio, jer zamislimo li turističku sezonu u jednom malom dalmatinskom mjestu, sve će nam biti jasno. Primjerice, želim postaviti štand kako bih prodavao palačinke i druge slastice, i naravno da ga želim postaviti tako gdje ima najviše ljudi. A tamo gdje ih ima, ima i kafića i restorana koji su udaljeni od mog štanda ni desetak metara.
Ne znači nužno da je odredba loša ako se ne poštuje, ali kada nepoštovanje neke zakonske odredbe uzme previše maha, kao što je u ovom slučaju, onda je to znak da bi nadležna tijela trebala analizirati ima li ona ikakva smisla. Mislim da nema, kao što i inače ne vidim smisao da neki kiosk ili pokretno vozilo moraju biti sto metara udaljeni od ugostiteljskog objekta u zgradi, čak i da imamo dovoljno prostora na ulicama i pločnicima, kao što ga ima u Americi.
Pisci Zakona morali su misliti o tome da je naš prostor mnogo zgusnutiji. Najbolje je tu zakonsku odredbu ukinuti jer, kao prvo, ti (pokretni) objekti ne guše konkurenciju (kako onda vlasnici restorana tik jedan do drugog mogu raditi normalno), a kao drugo – ona se i ne poštuje.
POST SCRIPTUM
Čini mi se da je u Dalmaciji posebno teško provesti zakonsku odredbu o tome da kiosk s hranom i pićem mora biti udaljen više od sto metara od ugostiteljskog objekta u zgradi. U Dalmaciji su uske uličice (kale, kalete) u kojima su također restorani i kafići, mnogo je prolaznika u vrijeme turističke sezone, a i na širem prostoru u dalmatinskom gradu je tako. Praktično, nitko ne bi mogao prodavati ni kokice u Dalmaciji ako bi se poštovao Zakon. A baš gospodin kod kojeg su u jednom malom dalmatinskom mjestu moja djeca kupovala kokice nije bio ni pet metara od jednoga kafića u sklopu kuće.