Radnik radi u tvrtki na poslovima koji su povezani s državnim ustanovama. No ne želi se cijepiti pa ga ne puštaju unutra, što poslodavcu donosi organizacijske, ali i materijalne probleme, a boji povući radikalniji potez da ga se pogrešno ne shvati
Neki dan požalio mi se jedan poduzetnik na svoga zaposlenika koji se ne želi cijepiti. Riječ je o zaposleniku u čijem je opisu poslova raznošenje pošte i drugih dokumenata, a vrlo često zbog toga mora ulaziti u državne ustanove. A tamo mu ne daju ući jer nema covid-potvrdu. Poduzetnik kaže da je doveden u vrlo neugodnu situaciju. Ne može natjerati zaposlenika da se cijepi, odnosno može donijeti odluku da se svi u tvrtki moraju cijepiti, kaže, ali ne želi prvi probijati led, nego čeka da malo po malo takvu odluku donesu druga poduzeća ili pak da Hrvatska krene putem Austrije i naredi građanima da se cijepe. To je na dugom štapu, a njemu treba rješavati problem odmah.
Kako bi sud presudio?
Dakle, taj zaposlenik iako je zdrav ne može raditi svoj posao. Poduzetnik mi pak priča da je prisiljen iz drugog odjela povući jednog zaposlenika da radi posao umjesto ovog necijepljenog, ali našao je tek privremeno rješenje. Naime, u tvrtki je već nekoliko oboljelih od korone ili su im djeca u samoizolaciji pa moraju ostati kod kuće, što znači da ionako nedostaje ljudi. I sad se nadovezao i ovaj koji je zdrav, ali ne može ići u državne ustanove. Zato improvizira te je poslove radnika kojeg je povukao s drugog odjela da bi mijenjao necijepljenog prebacio na nekoliko drugih radnika, ali veli da ne stižu sve odraditi, pa moraju ostajati prekovremeno, što će ga dodatno stajati prilikom isplate plaće.
Dakle, ne samo da je necijepljeni radnik poremetio organizaciju posla u tvrtki, nego će zbog njegova tvrda stajališta da se ne želi cijepiti tvrtka imati dodatne troškove. Pokušavao ga je nagovoriti da se ode cijepiti, ali radnik ne želi ni čuti. Onda mu je rekao da uzme neplaćeno jer od njega zasad nikakve koristi, no radnik, koji je valjda i malo 'težak' čovjek, spomenuo je tužbu, kao i to da će se obratiti portalima, pa je poduzetnik odlučio 'povući ručnu' zasad.
Problem je što poslodavac zakonski ne može poslati radnika na neplaćeni dopust ako to radnik sam ne zatraži. Naime, ne može ga poslati na čekanje pa ga opet vratiti kad se pruži prilika jer takvo što u propisima ne postoji. U takvim situacijama kada je radnik besposlen može ga se samo otpustiti, ali poduzetnik to zasad ne želi. Ne zbog radnika, priznaje, nego zato što bi se teško mogao obraniti od medijskih napada zbog svoje bešćutnosti, kako bi se to protumačilo.
Osim toga, pitanje je kako bi sud presudio jer ovakve situacije dosad nije bilo. Onako laički, čini mi se da bi sud potvrdio da je otpuštanje zakonito jer radnik ne ispunjava svoje obveze, no pitanje je bi li se u tom sudskom postupku vrednovao element ljudskih prava (pravo na izbor, na mišljenje), koja su dio ustava, a time su i iznad zakona, ili bi sud odbacio ljudska prava kao meritorna smatrajući da se pravo na izbor može ograničiti jer necijepljeni ugrožava druge građane.
Ne želi radikalizirati
Mnogo je tu nepoznanica i zato poduzetnik ne želi donositi radikalnu odluku. Zaista specifična situacija koju zakonodavac, ruku na srce, nije mogao predvidjeti. No preostaje mu još jedna mogućnost koja mu, doduše, neće mnogo pomoći potraje li ovakvo stanje s pandemijom. A ta je da ga pošalje na godišnji, na što poslodavac ima pravo, naravno, ako radnik nije 'ispucao' cijeli godišnji. Na taj će način barem dio novca opravdati, a i dat će radniku do znanja da će i sâm morati platiti cijenu zbog svog inzistiranja na necijepljenju, a ne samo zdravstveno ugroženi radnici i tvrtka u kojoj su se zbog njega iskomplicirale stvari.
POST SCRIPTUM
Prije tri tjedna u 'Pravdi' smo pisali o tome da taksistima treba omogućiti da ipak voze nešto starije automobile. Naveli smo da je rok od pet godina (i sedam u nekim slučajevima) prekratak. Također smo naveli da za razliku od taksi-automobila za autobuse i teretna vozila nema nikakva ograničenja starosti vozila, što upućuje na nejednak tretman poduzetnika, pogotovo jer bi autobusi i teretna vozila, po logici stvari, kao prijevoznici većeg broja putnika i robe trebali imati viši stupanj sigurnosti od taksista.
Zbog svega toga Ustavni je sud prošli tjedan ukinuo odredbe pravilnika kojima je uveden poseban kriterij starosti vozila za samo dvije kategorije cestovnih prijevoznika putnika, taksiste i iznajmljivače vozila i vozača. Ustavni sud nije odredio treba li jedan od ključnih kriterija za sigurnost u prometu biti i starost vozila ili ne, ali isto tako naveo je da postojeći pravilnik 'nije unutar ustavnopravno prihvatljivih granica sa stajališta jamstava jednakosti iz članaka 3., 14. i 49. stavak 2