Na jednom sam portalu pročitao priču koju je napisao jedan gospodin, a u kojoj govori da ga je u sudskom postupku (isplata nekih troškova) sudac osudio, među ostalim, i zbog prijašnjih osuđujućih presuda koje je dobio. On se pita ima li sudac to pravo napraviti, kopati po drugim predmetima vezano uz osobu kojoj sudi. Nisam pravnik, ali ću iznijeti svoje stajalište – mislim da nema.
Uz ogradu da gospodin nije objavio ni svoje ime ni dokumentaciju vezanu uz taj sudski postupak, može se pretpostaviti da se to zaista dogodilo, inače vjerojatno ne bih gubio vrijeme pišući nemali tekst o tome. Naime, kako piše, sudac je pronašao i druge sudske predmete u kojima je taj gospodin osuđen, a da čak ni suprotna strana nije to tražila kao dokaz protiv njega. Zbog toga gospodin smatra da taj sudac ima nešto protiv njega. Jedan mu je pak odgovorio da na to sudac vjerojatno ima pravo jer ne bi u obrazloženju presude naveo da je gospodin i prije osuđivan u tim i tim postupcima.
Brza vožnja i crveno
Ako je točno da sudac ima pravo donositi presude i na temelju samoinicijativno predočenih dokaza, onda je to loše bez obzira na to o čemu je riječ u tom predmetu. Kao najekstremniji primjer takva samoinicijativna prikupljanja dokaza slovi onaj od prije 10-ak godina kad je jedan sudac osudio građanina srpske nacionalnosti i zbog toga što su njegovi preci Srbi zajedno s Turcima napadali i osvajali hrvatske krajeve.
Možemo mi zamisliti situaciju da je neki čovjek osuđen u deset slučajeva, ali to ne znači da je kriv i u nekom 11. slučaju koji može biti sasvim različit ili čak i sličan prethodnima. U tom 11. slučaju moraju se provesti sve dokazne radnje kao i u prethodnih deset i na temelju toga može se odlučivati je li čovjek kriv ili nije. Iako nisam pravni stručnjak, a ni psiholog, mislim da nije teško zamisliti situaciju da sudac čitajući prethodno donesene presude pod dojmom pročitanog donese zaključak da je čovjek kriv i bez drugih, stvarnih dokaza.
Primjerice, ja sam tu i tamo znao biti kažnjen zbog prekoračenja brzine tijekom vožnje, što je evidentirano. Sad zamislimo da se dogodi da me policija kazni za prolazak kroz crveno na semaforu, ali da to nije istina. Nakon toga zamislimo da me u sudskom postupku sudac ipak osudi navodeći i dokaz (ili čak da to predloži kao dokaz policija) da sam prije kažnjavan zbog prebrze vožnje. Kakve to ima veze s prolaskom kroz crveno, osim što je u oba slučaja riječ o prometnim prekršajima, od kojih sam svojedobno jedan i počinio nekoliko puta. Ali (u ovoj zamišljenoj priči) nisam prošao kroz crveno.
Kadija te tuži…
Može biti da je riječ o osuđeniku koji inače svojim postupcima izaziva prijezir kod drugih, pa i kod sudaca (napominjem da ne tvrdim da je zaista tako), ali ako analiziramo samo taj samoinicijativni potez suca, onda sa sigurnošću mogu zaključiti da se on ponio po onoj 'kadija te tuži, kadija ti sudi'. Jer koji je bio motiv tog suca da ide proučavati prethodno donesene presude osim ako već unaprijed nije zaključio da je čovjek kriv (zato ga kadija tuži) i kao sudac to potvrdio (kadija sudi). Svi drugi dokazi u tom slučaju, ma koliko bili jaki, služe samo kao formalno pokriće za osuđujuću presudu, tek da se nađu u spisu. Ako je pak taj sudac nastojao biti objektivan, postavio bih mu pitanje zašto se onda nije potrudio da nađe i neki dokaz koji ide u prilog osuđenom čovjeku, primjerice neku olakotnu okolnost ili nešto slično.
Dakle, sudac bi se trebao baviti isključivo svojim poslom i prilikom donošenja presude prosuđivati samo dokaze koje su na ročištima predočile stranke. Na taj se način zaista stavlja u ulogu nepristranog aktera koji u pravnom sukobu dviju strana može zaključiti tko od njih ima pravo. Iako je možda zaista riječ o čovjeku koji je zaslužio osudu, takvo ponašanje sudaca, kada bi se pretvorilo u praksu, moglo bi dovesti do njihovih krivih zaključaka u mnogim drugim slučajevima. 
POST SCRIPTUM
Htio bih prokomentirati osude koje stižu na račun novoga zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića, jer je već na početku mandata pogazio obećanje da će čelnike u Poglavarstvu i u gradskim tvrtkama birati javnim natječajima. Mislim da je prekršivši obećanje smjenom vodstva Zagrebačkog holdinga i imenovanjem novog bez natječaja zapravo postupio vrlo odgovorno. Jer ako nitko do sada nije negirao da je stanje u tvrtki alarmantno, čini se da mu nije preostalo ništa drugo nego da pogazi svoje obećanje. Ali to ne smije postati praksa.