Frizerka se s upraviteljem staračkog doma usmeno dogovorila da će jedan dan volontirati besplatno šišajući i praveći frizure starijim osobama. Međutim, tog je dana došao inspektor i tražio od nje ugovor o volontiranju, koji ona nije imala
Čuo sam priču o frizerki koja je odlučila volontirati u staračkom domu besplatno šišajući starije ljude. Rekli su mi da inače voli pomagati ugroženim skupinama ljudi, da vrlo često ide baš u staračke domove, ali prilikom volontiranja u jednom od njih rezolutno je pokupila svoj alat i otišla kući. Naišla je inspekcija koja je od nje tražila ugovor o volontiranju.
Prema pripovijedanju svjedoka, frizerka je bila u punom poslu kada je banuo inspektor (nisu mi rekli koja je bila inspekcija u pitanju, ali to u ovoj priči nije ni važno). Inspektor je bio, kažu, vrlo kulturan, pozdravio je sve te je pitao i frizerku kako ide s poslom. Ona mu je također ljubazno odgovarala, atmosfera je bila baš dobra, a pritom joj nije palo na pamet da bilo što pogrešno radi, naprotiv. Pa gotovo svakom od nas ne bi palo na pamet da je bilo što u krivu.
Možda bi je pustio
No kada je inspektor upitao je li sa staračkim domom potpisala kakav ugovor o volontiranju, odnosno može li ona uopće volontirati u toj ustanovi, njoj, ali i starijim ljudima koji su bili prisutni u prvi se mah učinilo da se inspektor šali, pa su se i sami nastaviti šaliti. Međutim, inspektor im je jasno stavio do znanja da se nimalo ne šali i da mora imati ugovor o volontiranju. Tek tad je nastao tajac, u inspektora su gledali kao da je rekao nešto senzacionalno, a frizerka ga je s nevjericom upitala misli li on to ozbiljno. 'Da', odgovorio je inspektor ljubaznim glasom još jednom joj ponovivši da bez obzira na njezin neosporno humani čin mora imati neku vrstu dozvole, a to je ugovor, kako bi mogla volontirati u nekoj ustanovi.
Frizerka je rekla da joj ni u ustanovi nisu ništa rekli, da je kontaktirala nadležne i da su se dogovorili nakon jednog sastanka da može doći šišati stanovnike u tom staračkom domu. Prema njezinu mišljenju, usmeni dogovor između upravitelja doma i nje bio je dovoljan da može volontirati jer tu nema financijske koristi za frizerku, samo dobar osjećaj da nekome pomaže, a s druge strane ni dom nema neke koristi od toga, osim zadovoljstva njegovih stanovnika koji su imali priliku besplatno se ošišati ili pak napraviti frizuru. Inspektor joj je rekao da je potpuno razumije, pohvalio je njezin angažman, ali je ostao ustrajan da mora imati ugovor. Možda bi sve to prošlo samo s upozorenjem da frizerka, sad već uvrijeđena, nažalost nije demonstrativno skupila svoj alat i rekla: 'Ako je tako, onda doviđenja!' Da je bila možda samo malo smirenija, nije isključeno da bi joj inspektor taj put progledao kroz prste i napomenuo da za svako buduće volontiranje mora imati ugovor.
Nije to birokratizam
Moram priznati da ni sam nisam čuo da za volontiranje treba nekakav ugovor. Vjerojatno bih se i ja iznenadio da sam se našao u sličnoj situaciji, pa tko zna, možda bih također nepromišljeno demonstrativno napustio mjesto volontiranja razmišljajući na način da 'ja besplatno pomažem, a oni meni traže dozvolu'. Dakle, reakcija frizerke, koliko god da nije bila u pravu, bila je sasvim normalna, pogotovo zbog toga što u javnosti postoji percepcija da nam je zemlja birokratizirana do krajnjih granica. U tom je kontekstu shvaćala i spomenute riječi inspektora. Zato sam nazvao Volonterski centar Zagreb, a tamošnji su mi aktivisti objasnili da prema Zakonu o volontiranju volonter zaista mora potpisati ugovor s ustanovom u kojoj volontira, štoviše, napomenuli su mi da je taj zakon dosta dobar i da potiče volontiranje u Hrvatskoj.
Prema tome, u ovom slučaju inspektor je bio u pravu, a ne frizerka, iako je otišla kući uvjerena kako joj birokrati ne daju ni da volontira, pitajući se kakva je ova naša zemlja. No kao što navedoh, naša je zemlja sasvim u redu (barem kad je u pitanju volontiranje, ne tvrdim za neke druge stvari) i nadam se da se frizerka ohladila nakon prvotnog šoka te da će opet, shvaćajući da mora poštovati pravila, uzeti škare u ruke i šišati starije nemoćne osobe. 
POST SCRIPTUM
Prema članku 26. st. 1. ugovor o volontiranju može se zaključiti usmeno ili u pisanom obliku, a ako se zaključi usmeno, ustanova je dužna volonteru izdati potvrdu o tome da je postignut usmeni ugovor između njih (stavak 2.). Međutim, u stavku 3. jasno je navedeno u kojim se slučajevima mora zaključiti ugovor u pisanom obliku. To je volontiranje s djecom, osobama s invaliditetom, starim i nemoćnim osobama, bolesnim osobama ili osobama koje su potpuno ili djelomice lišene poslovne sposobnosti. Dakle, frizerka je morala isključivo potpisati pisani ugovor.