U pripremi je Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o poljoprivrednom zemljištu (ZPZ) i, prema mojemu skromnom mišljenju, ima u njemu dobrih stvari. Ipak, zadržao bih se na jednoj za koju mi se čini da nije dokraja definirana i nadam se da će se o tome razmisliti. Riječ je o maksimalno dopuštenim dodijeljenim poljoprivrednim površinama u jedinicama lokalne samouprave (JLS).
O maksimalno mogućim dodijeljenim površinama već sam lani pisao u 'Pravdi', no to je toliko važno da moram opet. Naime, u aktualnom zakonu JLS-ovi određuju koliko neka tvrtka ili OPG mogu upotrebljavati državnoga poljoprivrednog zemljišta. Prema Prijedlogu izmjena Zakona, ta će se obveza JLS-ova ukinuti, no, kako je obrazloženo na mrežnoj stranici Ministarstva poljoprivrede, JLS-ovi će moći, ako procijene da je tako najbolje, sami donijeti odluku o maksimalno zakupljenoj poljoprivrednoj površini u državnome vlasništvu. Dakle, gotovo se ništa ne mijenja i jedan od glavnih problema ostaje isti – neograničena moć JLS-ova da svojim diskrecijskim pravom odluče o maksimalnom zakupu na svom području bez ikakvih kriterija. Drugim riječima, aktualni zakon nema ima propisane kriterije o tome kako će JLS-ovi određivati koje su to maksimalno zakupljene površine i to nije riješeno nekim podzakonskim aktom, a, čini se da će, sudeći prema sadašnjem Prijedlogu izmjena Zakona, tako i ostati.
Ne može vraćati kredit
Na taj me problem svojedobno upozorio odvjetnik Ivica Crnić nakon što je na jednom skupu izjavio da bi dio odredbi aktualnoga Zakona o poljoprivrednom zemljištu mogao biti u suprotnosti s hrvatskim Ustavom. Među ostalim, rekao mi je tada sljedeće: – Na temelju ZPZ-a svaka jedinica lokalne samouprave može, dakle, samovoljno i bez objektivnih kriterija smanjiti maksimalnu površinu koja se može dati u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi tako da usitni postojeće parcele i uništi postignutu poljoprivrednu proizvodnju, odnosno onemogući njezin daljnji razvoj. Riječ je o diskrecijskom pravu bez granica. To stvara potpunu pravnu nesigurnost i neizvjesnost, a otvara i mogućnosti diskriminacije.
Naveo je primjer poljoprivrednika koji u zakupu ima 200 hektara poljoprivrednog zemljišta i koji može izgubiti 150 hektara zbog arbitrarne (samovoljne) jednostrane, ničim obrazložene odluke JLS-a koji smatra da se u zakup pojedinom poduzetniku smije dati najviše 50 hektara; posljedice bi mogle biti gašenje tvrtke i gubitak radnih mjesta. Upravo je na to prije gotovo dvije godine upozorio proizvođač mlijeka Damir Markešić iz Kapele u Koprivničko-križevačkoj županiji na skupu 'Učinci i posljedice Zakona o poljoprivrednom zemljištu' koji je organiziralo Društvo agrarnih novinara Hrvatske (DANH). Ispričao je da je Općina Kapela srezala (bez ikakvih kriterija) državno poljoprivredno zemljište na natječaju na najviše deset hektara, a Markešić je tad imao 80 krava i 45 hektara državne poljoprivredne zemlje, što znači da mu je tada bilo upitno hoće li moći vraćati kredit.
Dajte kriterije, makar i loše
Nepostojanje kriterija, pa makar i loših, na temelju kojih će svaki JLS procijeniti koliko svatko može najviše dobiti državnoga poljoprivrednog zemljišta, dat će neograničenu moć lokalnim šerifima i njihovim istomišljenicima suradnicima, a među kojima, znamo to, ima dosta onih koji se u svojim sredinama bave i poljoprivredom. Ministrici poljoprivrede Mariji Vučković sigurno nije lako, mnogo je tu skupina čije interese treba pomiriti, a onomad kad sam je intervjuirao, stekao sam dojam da zaista želi urediti to područje. No bojim se, ako se ne definiraju kriteriji za određivanje maksimalno moguće površine u zakup, umjesto njih uspostavit će se svima nama dobro znan kriterij. 
POST SCRIPTUM
Jedna od dobrih stvari u izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu jest ta da će prioritet u zakupu imati, među ostalima, oni koji posjeduju objekte za preradu ili će pak saditi voćne vrste, povrće, uspostaviti sjemenarske ili rasadničke kulture…, kako je i najavila onomad u intervjuu za Lider ministrica poljoprivrede Marija Vučković. To bi moglo potaknuti razvoj poljoprivrede, no taj bi razvoj moglo zakočiti nepostojanje kriterija o maksimalno mogućem zakupu zemljišta jer se može pretpostaviti da će takvim poljoprivrednicima trebati više zemlje. To znači da lokalnom šerifu razvoj prerade ne mora biti jedan od kriterija, nego onaj drugi – tko da više.