Čak i u slučajevima kada država ima uzoran sustav za hvatanje ukoštac s katastrofama (o čemu piše Višnja Starešina u svojoj najnovijoj kolumni), ne zna ga ili ne želi upotrijebiti. Satima nakon potresa televizijski novinari, svatko od njih i sâm potresen, slali su izvještaje iz prve ruke, koliko i kako su mogli i znali. I hvala im na tome. Seizmolozi su odmah procijenili da je petrinjski potres trideset puta jači od zagrebačkog, jedino država satima nije znala što ju je snašlo.
Ljudi su Novu godinu dočekali u automobilima, država se tek sprema naručiti proizvodnju najtraženije robe – kontejnera za nužni smještaj. Kaos je (bio) i u prikupljanju pomoći. Gradonačelnici s najteže stradalog područja privatnim kanalima nabavljaju i organiziraju smještaj za stanovnike koji su ostali bez krova nad glavom. Dok se tražila vreća za spavanje viška, plinska ili električna grijalica, šatorsko krilo…, dobronamjerni građani punili su hranom sva skladišta, a privatna vozila puna paketa prouzročila su krkljanac nadomak Sisku, Petrinji i Glini.
Tjedan dana nakon potresa Petrinja i okolica 'pucaju' od viška humanitarne pomoći, ali i od nedostatka organizacije. Država je, doduše, odmah proglasila Dan žalosti, ali s proglašenjem katastrofe i osnivanja Stožera čekala je do ponedjeljka. A puzeća katastrofa zapravo traje od ožujka, od prvog lockdowna i od potresa u Zagrebu, koji već deseti mjesec čeka pravi početak obnove.
Potresi i korona neraskidivo su vezani. Kontejnera nema jer su usmjereni u zdravstvo, a država nije svjesna da banijskim beskućnicima ne može osigurati nužni smještaj prema zagrebačkome modelu jer tamošnji stanovnici moraju ostati uza svoje blago. Problem je i sa šatorima, koje smo naručili iz EU, da bi onda netko odlučio kako šatori nisu rješenje jer bi se u ovakvim uvjetima potrošilo previše goriva. Zato je bolje da gorivo troše sami stanovnici zagrijavajući svoje automobile u kojima spavaju.
Dvije tragedije veže i kronična nekompetentnost.
Umjesto suvisle kampanje koja bi potaknula na cijepljenje 70 posto stanovništva (kako bismo stekli kolektivnu imunost), ravnatelj Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak fotografirao se kako sjedi na kutiji s cjepivom iz prve pristigle pošiljke. Poslije se nemušto ispričavao da je kutija tada već bila prazna. Svaka čast proizvođaču kad njegove prazne kutije mogu izdržati stotinjak kila. Ali ni sve zgrade ni sve kutije s lijekovima ne mogu izdržati teret hrvatske birokracije.