– Poštovani doktore Freud, znam da ste mi zamjerili nešto i da nismo razgovarali od 1913., ali nemam s kime podijeliti svoje dvojbe o najnovijim slučajevima u Hrvatskoj. Možemo li ovaj put zaboraviti svoja neslaganja?
– Lieber junge Kollege Jung, nešto sam načuo, ali moja hrvatski malo slabija pa nisam sve razumjela. Ako mi pomognete, rado ću naš nesporazum ovom prilikom zaboraviti.
– Vidite, hrvatski političari koriste se osebujnim rječnikom. Precjednik kaže za drugu trojicu da su Ružan, Prljav i Zao…
– O, pa to odlična film, samo tamo se zapali kućerak u kojem svi oni tri žive…
– E, a kad smo kod kuće, Prljavi odgovara Precjedniku da 'njegova kuća nije ni Hrvatska, a kamoli Banija. A Banija jest naša kuća i tamo smo svaki dan'.
– Pa vidite, ovo nije psihološka, nego egzistencijalna pitanje. Aber, bitka za kuća može uzrokovati svakakve emocije, pa i psihičke traume.
– Ali Prljavi optužuje Precjednika da nema empatiju prema nikomu.
– E, das ist sehr interessant. Makar je šteta što empatija ne možemo mjeriti, ali empatično razumijevanje općenito je jedini način na koji je moguće steći bilo kakvo mišljenje o duševnom životu drugih, zar ne?
– E, ali Precjednik uzvraća Zlomu da glumi sa suzama u očima, i kaže za njega da je lažov.
– Junge Kollege Jung, suze mogu biti i od Zwiebel, no, kako se kaže, od luk. A laž u hrvatska politika je relativna. Pa sjećate se onoga koji je rekla: 'Ja ne lažem. Samo ponekad govorim neistine, a to je puno pristojnije.' Istina ili laž, suze ili smijeh… Tu se slažem s malim Albertom kad kaže da je sve relativno. On Vaša vršnjak?
– Malo je mlađi, pa nismo 'na ti', ali, vidite, hrvatski se političari sukobljavaju, ali si i tepaju. Toliko su si dobri da se javno nazivaju nadimcima od milja: Njonjo, Pupi, Kim Il Sung, Sova…
– Sehr sympathisch. Jesu oni svi iz ista stranka?
– Nisu, a 'Prljavi' čak kaže za Precjednika da je izabrao jezik psovke, uvrede i klevete, jezik koji ni po čemu nije javni jezik, koji je takav da bi djecu trebalo sklanjati od TV-a da ga ne slušaju.
– Pa je li on psiholog?
– Ne, lingvist.
– Tako mi se i učinilo. No vratimo se psihoanalizi…
– Pa, Precjednik kaže da je on, zagrebački Hrvat porijeklom iz Dalmacije i Primorja, zapravo predstavnik hrvatskih Srba…
– O, podvojena ličnost, eto…
- I Njonjo kaže da je Precjednik osoba očitog poremećaja ponašanja i vjerojatnog poremećaja ličnosti.
– Oho!
– A onaj Sova dodaje da bi trebalo provesti konzilijarno psihijatrijsko vještačenje o ubrojivosti Precjednika…
– Ohoho! Eto posla za nas! A što vi mislite o tome?
– Pa, teško je ovako na prvu, na osnovi ovako šturih dijagnoza...
– Recite, Carl, jesu to dijagnoze naših kolega po struci?
– Ne, jedan je građevinac i politolog…
– Opet podvojena ličnost…
– A drugi je pravnik, i taj naziva Precjednika spletkarom, protuhom i propalicom…
– Dakle, i pravnik i lingvist. Dva u jedan! I on podvojena ličnost…
– … ali još je i pisac.
– Hm, dakle potrojena ličnost, takvog još nisam imao na kauču! A onaj za vještačenje?
– On tvrdi da o pisanju državnih dokumenata zna najviše jer je bio tamo, kaže 'to je moj proizvod'.
– Hajde, taj bar ne pati od kompleksa niže vrijednosti. Imamo, dakle, i Supermenscha! Još u ovoj priči samo fali Friedrichov Übermensch.
– Pa, možda ne fali. Ružni je rekao neki dan: 'Ja sam bio argumentiran, razgovoran, uvjerljiv. Ja nastupam onako kako treba, imam dovoljno iskustva, bitno je da ljudi shvate problem koji treba riješiti, a mislim da sada jesu.'
– Pa sve bolje od boljeg, dragi Carl, idemo odmah u Hrvacka! Kako smo bezveze potrošili život u svojim dosadnim državama sa svojim dosadnim pacijentima!
Ovakav razgovor između Sigmunda Freuda i Gustava Junga bio bi moguć da žive danas u Hrvatskoj.