Sjeo sam u kafić, naručio kavu i počeo tipkati po mobitelu. Nezainteresirano bih tu i tamo bacio pogled po terasi. Ubrzo su za stol do mojega sjela trojica prijatelja koja su bila nešto glasnija od ostatka svijeta, no nisam se dao smesti pa sam nastavio čitati novosti o razvoju događaja u mome omiljenom nogometnom klubu (ime kluba jako dobro poznato redakciji). Iako zabrinut za sudbinu voljenoga kluba, u jednom me trenutku zaintrigirao tonskouzvišeni razgovor prijatelja o bezobraznim ljudima kojih ima svuda oko nas.
Jedan je prepričavao što se dogodilo njegovoj znanici (ili je nešto o tome čitao, nisam baš shvatio), ali znam da je u pitanju ženska osoba. S obzirom na to da dolazim iz zemlje u kojoj kultura nije visokovrednovana kao, primjerice, u Hrvatskoj, nekulturan kakav jesam, nisam mogao protiv svojih gena pa sam ko fol nešto pretraživao po mobitelu, a zapravo sam prisluškivao što ovaj ima reći.
Ukratko, spomenuta žena naručila je neku robu od tvrtke koju je unaprijed platila istoga dana kad ju je i naručila te su joj rekli da će proizvod stići za nekoliko dana. Pretpostavljam da je to bilo nešto obično jer je vrijednost bila dvadesetak eura. Međutim, nekoliko dana poslije, upravo kad je trebala preuzeti robu, iz kompanije koja ju je isporučivala javili su da pri preuzimanju treba doplatiti još dva eura.
Bravo ja!
Žena je pitala zbog čega, rekli su joj da je artikl poskupio i da se sada prodaje po višoj cijeni. Nije bila sigurna što napraviti, odnosno ima li tvrtka koja prodaje robu pravo to zahtijevati, no roba joj je trebala. Zbog dva eura nije željela dalje komplicirati pa ih je doplatila na prodavateljev račun.
Jedan od trojice prijatelja govorio je o tome da nije bilo nikakve klauzule u narudžbi da će kupac namiriti razliku poveća li se cijena niti je bilo drugih uvjeta za kupca. Jednostavno: naruči, plati i čekaj da ti dođe. No našoj junakinji vrag nije dao mira pa je nakon preuzimanja robe poslala prigovor prodavatelju smatrajući, ako su se dogovorili o nečemu, da to treba poštovati. S tim da ovdje nije riječ o dogovoru, nego o vrijedećem ugovoru, jer narudžba ima takvu pravnu snagu, a uplatom novca na račun prodavatelja jedna od strana potpisnica ispunila je svoj dio ugovora.
Nisam pravni stručnjak, ali ne trebam ni biti da bih zaključio kako je gospođa oštećena iako je doista u pitanju sitan novac, dva eura. Ipak, stvar je principa, jer ako smo se nešto dogovorili, potpisali, odradimo to pošteno. Ipak, da budem sto posto siguran, pitao sam odvjetnika čije dijete ide s mojom djecom u školu što misli o tome (nisam želio time gnjaviti svoje uobičajene suradnike pravne stručnjake).
Gospodin mi je dao za pravo (bravo ja!) poručivši da naručiteljica robe ima puno pravo čak i podignuti tužbu. Zahvalio sam mu rekavši da sam siguran da to naručiteljica robe neće napraviti, jer tko će se gnjaviti po sudovima zbog dva eura? Rekao mi je da to može prijaviti inspekciji koja bi mogla kazniti prodavatelja i još mu naložiti da vrati naručiteljici dva eura.
Kupac kao žrtva nesporazuma
Tu je, vjerojatno, riječ o tome da je tvrtka prodavateljica zapravo bila posrednica u prodaji te robe i da je u trenutku narudžbe cijena bila jedna, a kad joj je dobavljač dostavio robu, obavijestio ju je o novoj cijeni. Očito je komunikacija između dobavljača i tvrtke prodavateljice bila loša, a cijenu tog nesporazuma najlakše je bilo prebaciti na kupca.
Međutim, to je nekorektno jer je tvrtka prodavateljica taj nesporazum trebala rješavati s dobavljačem i sačuvati svoj ugled kod kupaca, ali očito je netko u njoj naumio prodati obraz za dva eura. Da sam na mjestu naručiteljice robe, istjerao bih to načistac. Ne bih se vukao po sudovima, ali svakako bih to prijavio inspekciji. Naime, ako su to napravili njoj, sigurno su i drugim kupcima.
I tako sam, mili moj čitatelju, zahvaljujući svojoj nekulturi, tj. prisluškivanju tuđih visokotonskih razgovora, i proširivši nakon toga istragu raspitivanjem kod ugledna odvjetnika, doznao za taj bezobrazluk na koji svatko od nas može naletjeti. Pa barem da znamo kako odgovoriti bezobraznicima koji prodaju obraz za dva eura.
POST SCRIPTUM
I još nešto: da sam na mjestu naručiteljice robe, javno bih ispričao svoju priču u kojoj bih spomenuo naziv tvrtke prodavateljice. Ili možda blaža verzija: zaprijetio bih toj tvrtki da ću, ako mi ne vrati dva eura uzeta ucjenom, javno ispričati cijelu priču i spomenuti o kojoj je tvrtki riječ.