Smisao ispijanja kave, kao i ostalih pića u kafiću, ne nalazi se u samoj šalici niti čaši već u cjelokupnom dojmu i ritualu kojeg Hrvati prakticiraju od pamtivijeka.
Kako je u prvom lockdownu toaletni papir postao simbol masovne fobije od zatvorenih trgovina, tako u ovom drugom valu jašemo po 'kavi za van' koja je valjda nakon cjepiva postala najtraženiji i najsporniji korona proizvod oko kojeg se lome, sad već gospodarsko-politička koplja.
U posljednjem ublažavanju mjera premijer je samo tjedan dana nakon halabuke i prosvjeda poduzetnika zaključio da ugostiteljima ipak valja malo popustiti, nakon što su mjesecima gledali kako na njihovim terasama ljudi ispijaju kave iz okolnih pekara i kioska i za njima čistili smeće. Sada smiju staviti na ulazna vrata jedan stol i na njega preseliti cijelu svoju birtiju.
Kava za van možda bi u ovom trenutku trebala predstavljati čarobni napitak protiv nepravde i nejednakosti, ali u ekonomskom smislu teško da može spasiti ugostitelje. Terase će i dalje biti zatvorene.
Smisao ispijanja kave, kao i ostalih pića u kafiću, ne nalazi se u samoj šalici niti čaši već u cjelokupnom dojmu i ritualu kojeg Hrvati prakticiraju od pamtivijeka. Smisao je u samom objektu. Taj ritual muškima uglavnom služi da ujutro sami u miru prolistaju novine i skupe misli, ženama da pretresu životna iskustva s prijateljicama, školarcima je utočište dok markiraju, studentima čekaonica do idućeg predavanja, muško-ženskim partnerima platforma za početak ili kraj nekog ljubavnog odnosa. Ništa od toga ne može se odnijeti 'za van'.
Ova mjera nije čak ni privid normalnosti, tek izlaženje ususret jednoj branši koju se nepošteno izdvojilo od ostalih u nedostatku prave analitike i pronalaženja uzročno-posljedičnih veza zaraze.
Pivo? Vino? Rakija?
Nakon višemjesečnog konzumiranja kave iz raznih automata, koja je usput rečeno, poskupila za 100 posto pa i dostigla cijene kave u kafićima, mnogi mogu očekivati žgaravicu i probavne probleme jer se, čast izuzecima, mješavine onog što zovemo kava za van, ne mogu usporediti sa pravim espressom iz aparata u kafiću. U tome možda leži neka nada da će ipak neki ugostitelj uspjeti prodati kavu za van nekom stalnom gostu koji će se sažaliti nad gazdom kojeg poznaje i skrenuti kod njega umjesto na benzinsku.
Ili možda na pivu? Rakiju? Kuhano vino? No opet, koji je smisao naručiti pivu iz plastične čaše u kafiću i ispijati je na zimi mašući konobaru preko stakla, i to po duplo većoj cijeni nego što košta u trgovini iza ugla? Pod takvim okolnostima, kojem se ugostitelju uopće isplati otvoriti objekt, paliti svjetla i trošiti struju?
Prema onome što tvrde ugostitelji s kojima smo razgovarali – nikome. Eventualno ako 'to go' promet pokrije do 10 posto lanjskog prometa jer iznad toga ugostitelj gubi pravo na 100 postotni iznos pokrivanja fiksnih troškova. Ugostitelj sam sebe praktički treba ograničiti u prodaji, što poduzetničkom umu predstavlja potpuni paradoks.
Jedini razlog zbog kojeg bi ugostitelj postavio stol na vrata je da podsjeti svoje stalne goste da još uvijek postoji.
Kako će se cijela ova situacija odraziti na ugostiteljski sektor bit će vidljivo tek za godinu do dvije dana kada se i ako slegnu posljedice cijele ove nevolje. Potrošači su u međuvremenu promijenili svoje rutine i utabane staze, možda zaradili i poneki gastritis od kave sa automata, a dio konobara otišao u neka nova zanimanja. Bit će teško ponovo povećati potrošnju kućnog budžeta i naviknuti se da pivo opet košta 15, a ne sedam kuna u dućanu na akciji. Kafići i restorani morat će se svojski potruditi prodati gostima neku emociju, a i tu će emociju, što zbog nedostatka radne snage, što zbog nastojanja da vrate biznis u život, ubuduće i više naplaćivati.
'Kava za van' nije ništa do ispravljanje pogreške i dosadašnje nepravde i ona neće puno usrećiti ni ugostitelje ni njihove goste. I dalje je jedini kafić 'zidić' – bez grijanja, glazbe, toaleta, šaljivih prepucavanja konobara i gostiju. Možda smo u ova šugava vremena spustili kriterije i spali na 'bolje išta nego ništa'. No u ovom kontekstu popuštanja mjera nije se dogodilo apsolutno – ništa.