Uspiju li nadvladati osobne animozitete, predsjednik Milanović i premijer Plenković imaju priliku postati protagonisti (napokon) aktivne hrvatske politike prema novom preslagivanju BiH i iskoristiti prednosti hrvatskog članstva u NATO-u i EU
Zoran Milanović kružio je Bosnom i Hercegovinom: od Viteza i Mostara do Ljubuškoga, Livna i Tomislavgrada. Pritom je vidno uživao u slobodi vlastita izričaja šaljući vrlo izravne poruke o političkom položaju Hrvata u BiH, a na račun vladajuće bošnjačke politike: da se 'Hrvatima ukralo pravo da biraju svoga člana Predsjedništva', da ih 'pokušavaju izgurati iz Doma naroda, kojim se osigurava ravnopravnost triju konstitutivnih naroda', da na 'mjesta zastupnika iz redova hrvatskog naroda u Domu naroda dolaze ljudi koji očito nisu Hrvati ili lažu da su Hrvati, a bira ih druga etnička skupina', da je to u početku bilo 'džeparenje', a sada je već 'krađa iz očiju'.
Poručio je i da pitanje konstitutivnosti naroda 'nije nikakav simpatični dekor, već pitanje egzistencije Hrvata i ostala dva naroda u BiH'. Osobito su ga inspirirali napadi ili prigovori na njegove poruke. Tako je na poruku bošnjačkog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića, koji je u ovom slučaju stvarni glasnogovornik Izetbegovićeva SDA-a, da se 'ponaša kao nepristojan gost u tuđoj kući' i da 'postaje sve veći rasadnik nestabilnosti i retorike podjela i uvreda' predsjednik Milanović izravno prozvao 'lažnjakom' tzv. hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića, izabranog bošnjačkim glasovima. A Dejana Jovića, koji je relativizirao njegovo inzistiranje na konstitutivnosti Hrvata u BiH, nazvao je 'eskort-damom gospodina Pupovca'.
Zaobilaženje Sarajeva
No iza tih verbalnih bravura predsjednika Milanovića vidjelo se da je njegovo kružno putovanje hrvatskim prostorima u BiH bilo pomno pripremljeno. Pronašao je u mostarskom sveučilištu prigodan politički kišobran pod kojim kao hrvatski predsjednik može radno posjetiti Hercegovinu i hrvatske enklave u Bosni zaobilazeći Sarajevo, koje je središte i sinonim političke marginalizacije Hrvata u formalno zajedničkoj Federaciji BiH. Učinio je to u vrlo osjetljivom trenutku obilježavanja obljetnice srpskoga genocida u Srebrenici, koji obično protječe u znaku srpske negacije genocida, pa i bilo kakvog zločina nakon osvajanja Srebrenice, a na kojem pak bošnjačka politika gradi imidž apsolutne i jedine žrtve. Tako se sve političke konflikte u BiH svodi na srpsko-bošnjački konflikt, čime su i jedni i drugi zadovoljni.
U takvom, prilično riskantnom političkom kontekstu predsjednik Milanović je iz BiH podsjetio da su HV i HVO bili ti koji su spriječili ponavljanje Srebrenice u Bihaću u ljeto 1995. i doveli do Daytonskoga mirovnog sporazuma. Vrlo izravno upozorio je na problem bošnjačkoga političkog izbornog inženjeringa nad Hrvatima u Federaciji. Učinio je to u trenutku kad se priprema nova runda preustrojavanja BiH, koja će biti prije svega usmjerena na promjene izbornog zakona i nužne ustavne promjene.
I usprkos svojim verbalnim kalamburima Milanović je vrlo dosljedno branio hrvatski interes za očuvanje slova i duha Daytonskog sporazuma, koji sadržava i konstitutivnost triju naroda, pazeći da ni u jednom trenutku ne uđe u teme izbornog zakona koje bi se mogle tumačiti kao miješanje u unutarnje stvari druge države. Uoči procesa novog preslagivanja BiH Milanović je vrlo jasno isticao hrvatsku poziciju – obranu temeljnih načela Daytonskog sporazuma, uključujući i konstitutivnost. Važno je da je za takvu poziciju dobio javnu potporu premijera Plenkovića, koji ima znatno veće vanjskopolitičke ovlasti. Zapravo, upravo zbog svojih 'stilskih' razlika Milanović i Plenković u tom bi procesu mogli biti komplementarni.
Pitanje iskrenosti i dosljednosti
Pritom se, dakako, nužno postavlja i pitanje Milanovićeve iskrenosti i političke dosljednosti. Kao premijer ne samo da je otvoreno podržavao partijskog 'brata', SDP-ova Željka Komšića, koji je tada bio jednako 'lažnjak' kao i danas, već je vodio krajnje dvojbenu politiku prema BiH: protivio se Pelješkomu mostu gurajući u suradnji s bošnjačkom stranom koncept koridora (spriječio EK), umalo je pokrenuo ratifikaciju graničnog sporazuma Tuđman–Izetbegović, nastalog na temelju bošnjačkih falsifikata, gurao je Hrvatsku u ovisnost prema zapadnobalkanskom 'regionu'…
No u novoj podjeli uloga i u novome procesu to mu, kao i pripadnost političkoj ljevici, može postati – prednost. Zapravo, uspiju li nadvladati osobne animozitete, predsjednik Milanović i premijer Plenković imaju priliku postati protagonisti (napokon) aktivne hrvatske politike prema novom preslagivanju BiH i iskoristiti prednosti hrvatskog članstva u NATO-u i EU. Izostane li taj korak – bilo je to još samo jedno kružno putovanje.