Hrvatska trenutačno ima dobro raspoređen tim koji je u vrijeme rata zajedno odradio desetke sličnih dokumenata: Marija Nobila kao veleposlanika pri NATO-u, Nevena Pelicarića na Pantovčaku i Vladimira Drobnjaka u Banskim dvorima. A i Milanović i Plenković napokon vuku političke poteze prema BiH
Vjerojatno ste zapazili najnoviju razmjenu vatre vezanu uz deklaraciju NATO-ova sastanka na vrhu između predsjednika Milanovića i ministra Grlića Radmana. Vadili su si međusobno čak i stare partijske kartone, što osobne, što obiteljske. Možda ste se pitali napada li to NATO nas ili mi napadamo NATO. Je li to Zoki zbilja sâm skočio na NATO i u pola minute spasio konstitutivnost Hrvata u BiH kao i sâm Daytonski sporazum od njegovih supotpisnika, pa čak i od njegovih tvoraca?
Dokumenti međunarodnih organizacija ili saveza ipak se ne pripremaju ovako:
– Halo, Zoki, je l' dolaziš?
– Halo, Jens! Je l' ti to mene z...bavaš? Kakav ti je to završni papir? Ko da ga je mačka pisala. Ili neka nevladina udruga iz Sarajeva?
– Šta fali?
– Kako šta? Fali cijeli Dejton agriment i cijela promjena izbornog zakona. Ili to ubacuj ili ja ne dolazim. I ne potpisujem. Čuješ li me? Nema šanse!
– Okej, Zorane, nemoj da se ljutiš. Smatraj to riješenim…
I tako Zoki u pola minute jednim razgovorom s Jensom Stoltenbergom, glavnim tajnikom NATO-a, riješi ono što cijela hrvatska diplomacija na čelu s ministrom Grlićem Radmanom i premijerom Plenkovićem mjesecima nije mogla riješiti. I spasi Zoki Hrvate u BiH i njihovu konstitutivnost.
Izborni zakon u daytonskom okviru
Stvari su ipak ponešto kompleksnije. Završna deklaracija NATO-ova sastanka na vrhu nije nikakav spasiteljski dokument i BiH nije njezina prioritetna tema. Međutim, budući da se očekuje snažniji međunarodni angažman u BiH koji će ponajprije ciljati na izmjenu izbornog zakona, važno je da je BiH ušla u nju.
A osobito je važno da se deklaracija referira na Daytonski sporazum, koji je, zapravo, i Ustav BiH, ali i čuvar konstitutivnosti naroda, što je za Hrvate i njihov opstanak u BiH vrlo važno. I drugo, važno je zbog dinamike procesa što se u deklaraciji spominje da je potrebno izmijeniti izborni zakon. Ali bez daytonskog okvira u koji je ugrađena konstitutivnost naroda ta promjena izbornog zakona u kombinaciji s ustavnim promjenama može proizvesti za Hrvate u BiH još gore efekte od sadašnjeg stanja u Federaciji, kad ih Bošnjaci preglasavaju i biraju im predstavnike, ne samo u Predsjedništvu već i na drugim razinama vlasti.
Dakle, u interesu je Hrvata, a i u hrvatskome nacionalnom interesu, da se izborni zakon promijeni što prije. Vjerojatno će proces započeti dolaskom novoga visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta u BiH potkraj kolovoza. Važno je da novi izborni zakon bude donesen prije sljedećih parlamentarnih izbora u BiH, koji se trebaju održati iduću jesen. Nadalje, važno je da taj novi zakon osigura Hrvatima da sami biraju svoje predstavnike i dokine dosadašnju praksu bošnjačkog preglasavanja. Okvir za takvo rješenje sadržan je u Daytonskom sporazumu i konstitutivnosti naroda.
Ciljevi i praksa bošnjačke politike potpuno su suprotni: ne žele promjenu izbornog zakona, žele zadržati praksu preglasavanja Hrvata i mogućnost biranja hrvatskih predstavnika; ako se pak izborni zakon mijenja, žele njime još više dokinuti formu i sadržaj konstitutivnih naroda i koncepta federalnosti promičući načelo građanske države, što je, zapravo, formula za njihovu političku dominaciju. Srbima u BiH odgovara status quo vezan uz ta pitanja.
Lobiranje protiv Erdoğanovih interesa
Hrvatska kao članica NATO-a (i EU) danas je u drugoj poziciji kad se razgovara o međunarodnom angažmanu oko BiH nego u vrijeme rata devedesetih. Međutim, Bošnjaci imaju u NATO-u snažnoga zagovornika u Turskoj i R. T.-u Erdoğanu.
A ni mnogim zapadnim državama, uključujući one najangažiranije u BiH – Njemačku i SAD – koncept konstitutivnih naroda nije osobito blizak, koncept građanske države nije im mrzak i ne smeta im osobito praksa preglasavanja Hrvata. Na tome bi vrlo rado popustili Erdoğanu. Radije nego na pitanju imigranata. Zato nije bilo jednostavno 'ubaciti' Daytonski sporazum i novi izborni zakon u završni dokument NATO-ova sastanka na vrhu.
Ali Hrvatska trenutačno ima dobro raspoređen tim za takve operacije koji je u vrijeme rata zajedno odradio desetke sličnih dokumenata u UN-u u New Yorku: Marija Nobila kao veleposlanika pri NATO-u, Nevena Pelicarića na Pantovčaku i Vladimira Drobnjaka u Banskim dvorima. A i Milanović i Plenković napokon vuku političke poteze prema BiH. To je ključ za promjenu deklaracije.
A Zokijeva bitka protiv NATO-a i lažnih saveznika? To je dio iste predstave. I ne može se reći da mu ta uloga teško pada. Dvojba je samo ovo: uživa li više pobijediti NATO u pola minute – ili pobjeđivati Plenkovića i Grlića Radmana tjednima i mjesecima.